U akademskom svijetu velika je stvar doktorirati, pa onda polako napredovati. Mladi doktor uskoro postane docent, pa se onda svojim radom dokazuje i nakon nekog vremena postane izvanredni profesor pa onda redoviti profesor. I tamo oko pedesete godine postane redoviti profesor u trajnom zvanju. Velika stvar. Onda postane možda dekan ili pak rektor sveučilišta. I što onda? Možda akademik. I nakon više godina čovjek umre i svećenik na pogrebu – s blagim čuđenjem – vidi na spomeniku sve spomenute titule. A ono – prah si i u prah ćeš se obratiti. To je kob svih nas i naših težnji na ovoj zemlji. Što god si bio, ostane onaj “bio si”, ali više nisi.

U tome je smislu prorok Malahija upravo nemilosrdan. Kaže da uskoro dolaze dani kad će “oholi i zlikovci biti kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih, neće im ostati ni korijena ni grančice”. Ni korijena ni grančice! Kao tolikim milijunima i milijunima koji su živjeli prije nas. Prorok Malahija to govori o oholicama, o onima koji se uzdaju samo u svoje umijeće i u svoje laktove. Naprotiv, kaže dalje prorok: “Vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama.”

Nije upitno da čovjek njeguje svoju akademsku karijeru, kao što je razumljivo da svatko želi napredovati u svom području: i športaš, i umjetnik, i svaki čovjek koji želi podići kvalitetu svoga života. Nevolja je u tome ako čovjek – da bi sve to postigao – postane oholica ili zlikovac. Zato veli Isus da ne bismo trebali prvenstveno težiti za blagom koje je propadljivo, jer, veli Isus drugom prilikom: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Zato je važno prvenstveno njegovati ono što je plemenito, dobrostivo, ono što je božansko u nama. Jer mi se radujemo ovome životu, ali težimo onom vječnom. Mi se veselimo dobrima ovoga svijeta, ali težimo onim vječnim. Jer ima nešto što je u nama neuništivo, što ostaje za cijelu vječnost, a to su dobra djela učinjena s ljubavlju. Sve drugo je “mjed što ječi ili cimbal što zveči”, sve drugo je spaljeno polje na kojem nema “ni korijena ni grančice”. Božja je to riječ upućena nama po proroku Malahiji.