Dođe dijete u ambulantu. Ugrizao ga pas, kućni ljubimac. Kako je to moguće? Pa s tim se psom dijete toliko puta igralo! Znalcima je odmah jasno: dijete je diralo psa dok je jeo. A ono divlje u psu uvijek brani svoj “plijen”. Zvijeri su najopasnije upravo kad im se dirne u plijen. To je njihova lovina i to ne ispuštaju. Slično tako i čovjek zna žilavo braniti svoju stečevinu, nešto što je “krvavo zaradio”, u znoju lica svoga.

U drevnom himnu sačuvanom u današnjem čitanju iz poslanice Filipljanima vidimo posve drukčiji stav Krista, Božjeg Sina: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.” Krist je pravi lik Božji, istinski Božji Sin. Što bi god drugo čovjek zamislio, “biti trajni lik Božji” neizmjerno je veće, to je jedino što je veličina u sebi, to je ono apsolutno, neizmjerno, nadspoznatljivo, to je sama Uzvišenost. I što se događa? Isus, koji je jedini uzvišen, “nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom”. Nije se grčevito držao svoga božanstva. Kao da ga je načas “odložio”. Isusovo “odlaganje božanske časti” osobito je vidljivo u trenutku njegove kušnje u pustinji, kad se čak podvrgnuo đavolskom napastovanju. Štoviše, veli dalje poslanica, Isus je sam sebe “oplijenio uzevši lik sluge” i kao takav je bio “poslušan do smrti, smrti na križu”. Tu se u potpunosti ostvarila Isusova poniznost. Kristova je ljubav u poniznosti išla do kraja. I što da mi kažemo? Ima jedan zločest latinski izraz da netko drži svoje ovozemno dobro “manu mortua”, tj. čvrsto kao što mrtvac drži svojom zgrčenom šakom. Tako se mi znademo koji puta držati svoga položaja i svojih privilegija. Puno više nego lav svoga plijena. Međutim, ne trebamo gledati samo na one na položajima. Napast uznositosti i oholosti čuči u svakome od nas…

Ono što Pavao govori o istinskoj ljubavi u potpunosti se ostvarilo u Isusu Kristu: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje…” To je jedini ispravan put. Jer, veli poslanica, baš zato što je Isus bio toliko ponizan, Bog ga je postavio iznad svega. Biblija veli da je Isus čovjekov “pralik”, odnosno “prototip” savršenog čovjeka. Zato nam samo on treba biti uzor. A tko drugi?