Zamislimo tihu jadransku uvalu. Šljunkovita plaža, miris borovine, ležaljka u hladu... Čuju se tek valovi koji blago udaraju o obalu, cvrčanje cvrčaka, pljuskanje djece u plićaku. I onda odjedanput netko glasno uključi tehno-glazbu, da cijela plaža odjekuje. Strašno. Pravo “zagađenje bukom”. Nekima, očito, treba neprestana buka, neprestani podražaji, jer ih tišina guši...

U tome svjetlu, pisac Poslanice Hebrejima gleda sklapanje starog saveza na Sinaju uz munje i gromove. On na sličan način promatra hramsku liturgiju u Jeruzalemu, ali i grčko-rimske bučne svetkovine. Naprotiv, kršćansko je bogoslužje u to vrijeme bilo jednostavno, bez izvanjske buke, do te mjere, da su ih pogani nazivali bezbožnicima, jer tadašnji kršćani nisu imali blještavu liturgiju. Poslanica Hebrejima upravo u tome vidi snagu kršćanske zajednice: “Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječi.” Ništa spektakularnoga ni u njihovim životima ni u raskošnom i bučnom bogoslužju. Kršćani su slavili euharistiju u privatnim kućama, bez nekog izvanjskog sjaja. Međutim, ono što je bitno, nevidljivo je, ali stvarno: “Vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu.” Bog po Kristu vjernike priključuje nebeskoj zajednici i nebeskom životu. Izvanjski “specijalni efekti”, kao u nekim filmovima, nebitni su.

Netko će možda primijetiti da današnja kršćanska liturgija zna biti itekako spektakularna. Moguće. Međutim, nije toliko važno samo slavlje koliko sadržaj. Evo primjera. Nevažno je koliko je neko svadbeno slavlje spektakularno. Bitno je kako mladenci shvaćaju i prihvaćaju bračni savez koji su sklopili. Nevolja je kada sve ostane samo na izvanjskome. Tako je u svemu; u našem redovitom životu, u obitelji, u poslu, u našoj vjeri. Ono bitno oku je nevidljivo. Dok nas današnje vrijeme potiče da sve bude, efektno, neponovljivo, šokantno, ne bismo trebali zaboraviti ono što je bitno, što je nosivo, ono po čemu smo ljudi, po čemu smo Božja djeca. Valja nam njegovati dobrotu, ljubav, praštanje, milosrđe. Tek onda ono izvanjsko, kao Vinkovačke jeseni, može biti radost za tijelo i za dušu.