Kolika ti je plaća? Imaš li dodatnih prihoda? Na što trošiš? Imaš li kakvu štednju? Pitanja su to koja nikada nikome ne postavljam jer, eto, odgojena sam da ne guram nos u tuđi novčanik, tanjur, krevet i život općenito. Ipak... iako smo odgojeni da se o financijama ne razgovara, zapitajmo se koliko je to, zapravo, mudro.

Novac je dio života. I to jako važan dio života, priznali mi to ili ne. Rodiš se i već si mali potrošač, a potrošač ostaješ sve do smrti, koja, koliko god morbidno zvučalo, također košta. Novac nužno ne znači sreću, ali uvelike može pridonijeti osjećaju sreće i zadovoljstva jer, jednostavno, olakšava život. Također može pridonijeti i osjećaju nesreće i nezadovoljstva, jednom kad se čovjek nađe u financijskoj gabuli iz koje ne vidi izlaz. A često se nađe u financijskoj gabuli upravo zato što o raspolaganju novcem ne zna gotovo ništa – jer o novcu se, naravno, ne govori. Ni u obitelji ("Djeca se ne trebaju petljati u novac."), ni među prijateljima ("Naše se financije nikoga ne tiču."), ni s kolegama ("Moja je plaća moja privatna stvar."), a ni u školama se učenike nije podučavalo osnovama financija, glavno da su nas do besvijesti drilali logaritmima i detaljnom građom tijela kolutićavaca.

PU VIROVITIČKO-PODRAVSKA

Osim što je tema novca već poslovično gurnuta pod tepih, uvriježena je i predrasuda da je novac nešto sramotno. Sramota je ako ga nemaš, pa o tome radije šutiš, a imaš li ga, opet šutiš jer ti je nekako neugodno zbog tih koji nemaju. Premda ga nisi ni ukrao niti ti je pao s neba (a i da jest, tvoja stvar). Razlog je stoljetno povezivanje bogatstva s vrijednošću čovjeka; što si bogatiji, toliko više vrijediš, toliko si sposobnija karika hranidbenog lanca. Koliko je to utemeljeno, dalo bi se raspravljati. Sramotno je i voljeti novac, željeti ga, naglas priznati da ti je važan, a kamoli otvoreno upitati poslodavca o visini plaće ili, ne daj Bože, povišici. Kao da je tvoj rad krajnje beznačajan, pa si se, zamisli, drznuo zatražiti više.

Kako god da okreneš, novac je u Hrvatskoj još nepoželjna tema (što spomenutim poslodavcima itekako odgovara, jer što su primanja netransparentnija, to je manja šansa da će se zaposlenici međusobno uspoređivati i zahtijevati više). Ipak, nije baš sve tako crno. Zanimljivo je što mlađi ljudi otvorenije razgovaraju o novcu od starijih generacija, a ljudima slabijeg imovinskog stanja novac je manji tabu nego onima imućnijima. U Kini su, primjerice, razgovori o novcu uobičajeni među partnerima, članovima obitelji, prijateljima i kolegama. Novac se smatra prirodnim dijelom života koji donosi radost, a ne strogo čuvanom tajnom o kojoj se šapuće poskrivečki; za razliku od kršćanstva, kineska tradicija ne smatra da "bogatstvo kvari dušu", dok god dolazi iz plemenitog izvora i koristi se u plemenite svrhe.

No znate li što me najviše zabrinjava? Mogu još razumjeti da se o novcu ne razgovara među kolegama i prijateljima, pa čak ni među širom obitelji, ako baš hoćete. Ali ne biste vjerovali koliko ima parova kojima je novac također golemi tabu. Istraživanja upozoravaju (a i sama to primjećujem u svojoj okolini) da mnogi supružnici nemaju jasan uvid u financijsko stanje onoga drugoga, a kamoli nevjenčani parovi. Ja živim u daaalekoj Dunjozemskoj, pa možda zato ne shvaćam narav takvih ljubavnih odnosa, ali u mojem je svijetu nepojmljivo da suprug i ja imamo ikakvu tajnu, o čemu se u našoj kući ne govori. Nepojmljivo mi je i da razdvajamo financije na "moj novac" i "tvoj novac", na dva zasebna budžeta koja se skrivaju kao zmija noge, kao da smo cimeri koji su se igrom slučaja zatekli u istom kućanstvu. Nepojmljivo mi je i da od njega moram skrivati kad si kupim novu haljinu ili torbicu, što je mnogim ženama stara navika.

Kako možeš biti u vezi ili braku s osobom čije su ti financije nepoznanica? Koliko zarađuje, na što troši, je li rasipnik ili je škrtica, kupuje li planski ili stihijski, štedi li, kocka li, ulaže li, ima li kredit, ulazi li u minuse, je li nekome jamac, ima li dugove, je li možda ovršen i koliko, kvragu, uopće zna o novcu? Sve su to važna pitanja koja će imati utjecaj i na tvoj život, ostanete li skupa. Uostalom, neslaganja oko novca jedan su od tri vodeća uzroka razvoda brakova. Kako je moguće da ljudi svjesno izbjegavaju razgovor o financijama ili, ako izbjegava jedan, kako je moguće da drugi to šutke prihvaća, nastavljajući živjeti kao da se ništa nije dogodilo? Gdje nestadoše povjerenje, poštovanje i zajedništvo?

Osim među supružnicima otvoreni je razgovor o novcu važan i između roditelja i djece. Prve bi lekcije o novcu dijete kroz igru trebalo usvojiti u obitelji, a roditelji bi se trebali pobrinuti da te lekcije budu mudre i potkrijepljene vlastitim primjerom; dragocjen je to temelj kojemu svako buduće financijsko opismenjavanje biva samo kvalitetna nadgradnja.

Znate što? Zašto razgovor o novcu, umjesto kao nelagodu, koja se izbjegava, ne bismo gledali kao priliku? Priliku da usporedimo primanja i spoznamo neke nove mogućnosti. Priliku da čujemo tuđa iskustva. Priliku da podijelimo svoja iskustva i možda nekome pomognemo. Priliku da saznamo dobre ideje za dodatne prihode. Priliku da izbjegnemo financijske zamke u koje su drugi upali. Priliku da pitamo, ako ne znamo, a nitko ne zna sve. Priliku da, na kraju, donesemo mudrije financijske odluke za sebe, svoju obitelj i budućnost.

Nije nelagodno razgovarati o novcu, nelagodno je kad zaključaš svoj um, pa sa starim obrascima ponašanja očekuješ promjenu. Ali promjene zahtijevaju ključeve za um. Kao što novac zahtijeva da ga se izvuče ispod tog tepiha, kako ne bi postao najskuplji tabu.