Evanđelje kao najveću zapovijed navodi onu sadržanu još u Starom zavjetu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim.” Zvuči kao fanatizam primjeren velikim svecima i mističarima. Ljubiti Boga cijelim bićem, srcem i dušom, ljubiti Boga i samo Boga iznad svega i više nego bilo koga? Nije lako prihvatiti da bi to bila zapovijed za sve ljude. Što je s ljubavlju prema obitelji, prema domovini, prema tolikim plemenitim i uzvišenim stvarima? Ne, ta zapovijed nije ni pretjerana, ni besmislena, ni neostvariva. Itekako ima smisla. Kako? Kako se može dogoditi da se čovjek usredotoči na jedno i samo na jedno, pa bio to i Bog?

Pođimo redom. Veli poslovica da zdrav čovjek ima stotinu želja a bolestan samo jednu. Da ozdravi. Sve drugo mu je nebitno. Netko će kao jedini cilj i smisao svoga života staviti svoju karijeru, bila ona športska, poslovna, politička bila znanstvena. I to ćemo razumjeti. A ljubav prema Bogu? Ona jest posebna. Evo. Vjerujemo da je od Boga sve, svaki dobri dar. Vjerujemo da je Bog Savršenstvo, Ljubav, da je izvor sve ljepote i sreće. Prema tome, tko za Bogom teži, u njemu sve dobiva. Ovdje se ne radi o tome da na jednu stranu stavimo Boga, a na drugu sve ono lijepo i plemenito u životu, pa onda biramo: ili – ili. Ne. Vjernik zahvaljuje Bogu za kruh svagdanji, ali u isto vrijeme zna da Isus daje kruh od kojeg se neće nikada ogladnjeti. Vjernik uživa u ljepotama ovoga svijeta, u obiteljskoj, bračnoj i prijateljskoj ljubavi, on se raduje napretku svoje domovine, ali zna: Isus nam pripravlja stanove u vječnosti, gdje neće biti ni boli, ni suza ni jauka, gdje neće biti smrti. Isus nam jamči istu nebesku slavu u kojoj je i on kao Bogočovjek. Pa onda, ako zbog vjernosti tim vječnim vrednotama nešto u ovome svijetu i propustim, znam, bit će nadoknađeno. Tako Pavao smatra manje važnim ono što je samo od ovoga svijeta: “Koji uživaju ovaj svijet, neka budu kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.” I nastavlja: “Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.”

Zato ona zapovijed da treba Boga i ono što je Božje voljeti iznad svega nipošto nije fanatizam, nego realnost. Na nama je da vjerujemo, a Bog će svoje sigurno učiniti.