Je li vrijedilo pisati pet godina kolumnu i dogurati do tristote? Apsolutno jest! Zašto? Ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što su mi mnogi, poznati i nepoznati, znali reći da su se u nekima od njih prepoznali, osvijestili sebi nešto što nisu prije prepoznali, ili nešto o svom djetetu, pa su nekako uspjeli pomoći i njemu i/ili sebi, ili su shvatili da trebaju potražiti stručnu pomoć.

Svi imamo prevelika očekivanja od onog što radimo, ne razmišljajući o tome da je često sitnica ono što daje završni oblik, kompletnu sliku. Nekada sam se davno, na svom supervizijskom radu, žalila mentorici kako mi se nekada čini da mi je rad kao borba s vjetrenjačama, na što me prizemljila rekavši, citiram ju: "Od sto slučajeva koji ti se jave, ako pomogneš bar jednom, već si u plus jedan, dakle, naravno da sve ima smisla." Dakako, nismo mi pshijatri mađioničari da u tren ispravimo štetu koju je netko djetetu svjesno ili nesvjesno činio više godina. Vrijedi li onda raditi s djecom? Vrijedi! Možda ne u obliku koji roditelj tog trenutka očekuje, ali nakon dugo vremena shvatite da sve što ste govorili ipak negdje u nekom trenutku nekome pomogne da se ne osjeća usamljeno ili napušteno.

Prelazim danas pješački i vidim mladića prekoputa kako se smije i maše mi. Izdaleka mi se čini nepoznat, pretpostavljam da me je zamijenio za nekog. No kad smo se približili, shvatim da smo se kao terapeut i pacijent družili cijelu njegovu osnovnu i srednju školu, nešto i poslije, ljutili se jedno na drugo, on na moja očekivanja i upute, ja na njegov prkos i neposluh, ma i na mnogo toga još, da ne nabrajam. Bilo je prema načelu, korak naprijed, tri unatrag, ali eto... vrijedilo je! Mladić je dobro!

Dakle, kada ste roditelj, odnosno odlučite da želite biti roditelj, u svojoj glavi odmah vrtite film da više ništa neće biti kao prije. Odmah si sa strane ostavite dio sebe koji će imati pravo biti i ljut i ogorčen, i nezadovoljan, i teže frustriran, umoran, potrošen spoznajom da roditeljstvo jako često nije lako, ni ugodno ni bezbrižno. Naučila sam kroz svoj posao da mnogi ljudi najmanje odgovornim smatraju upravo ulogu roditelja - za sve se pripremaju, i za školu, i za fakultet, i za vozački, i za emocionalne veze i za brak, međutim, malo nas se ozbiljno priprema za ulogu koja je, prema mojem mišljenju, najvažnija od onog dana kada preuzmemo odgovornost za svoje dijete. Međutim, roditelji s kojima se susrećem u poslu tu ulogu mahom uzimaju olako, ne shvaćajući da se posljedice njihova lošeg postupanja i pogrešnih procjena odražavaju ne samo na dijete nego i na njih kao roditelje. Ne morate niti trebate biti lumen za odgoj djeteta, za to vam treba prije svega volja, ljubav i beskrajno strpljenje te odricanje čak i onda kada mislite da nemate više što od sebe dati. Uvijek imate!

Nije uopće bitno jeste li helikopter ili meduza roditelj, ili već kako današnje generacije znaju opisivati roditeljstvo, najvažnije je da vam je stalo do vašeg djeteta. I da ste svjesni kako vaša očekivanja nisu i djetetova, da dijete ne mora zrcaliti vaše ambicije ili idealnu sliku, koju, ruku na srce, ni sami kao roditelj ne nudite. Možda se u konačnici izbor vašeg djeteta pokaže puno boljim od vašega.

Često me pitaju koji je najbolji način odgajanja djeteta. Ne mogu na to općenito odgovoriti, jer svako je dijete priča za sebe. No jedno pravilo vrijedi za sve roditelje - nikada nemojte dići ruke od svog djeteta, budite uporni da mu pomognete i kada je to jako teško. Na stranu stav da djeca i mladi danas imaju puno više prava, da su informatički i općenito tehnološki superiorniji od nas, da su puno sebičniji i znaju se za sebe (iz)boriti, uzimam si za pravo nakon godina rada utvrditi da nije uvijek baš tako, da su mladi pametniji od nas starijih. Nije da smo mi stariji ljubomorni na njih i da ih ne razumijemo ili da se ne znamo nositi s onim što oni mogu ili žele, veći je problem u tome što smo im osvijestili kako imaju pravo na puno toga, ali njihov se mozak nije poboljšao da sve to može emocionalno, razvojno, psihološki, intelektualno procesuirati.

Ne sviđa mi se koncept robotizirane djece, ili koncept selektiranja na onu "koja će uspijeti" i onu "koja neće uspjeti", uzimajući u obzir isključivo petice ili opći uspjeh u svjedodžbi. Nikada se ni sama nisam dala u koncept broja, počevši od mojih godina, kilograma, kvocijenta inteligencije i slično, pa ne želim ni da "brojevi na kraju razreda" određuju dječji razvoj. Što smo u njima ubili? Ubili smo dječju kreativnost, pravo na dječji razvoj, pravo na postupno sazrijevanje, propitivanje sebe i stvari oko sebe, uništili smo im bezbrižnost i dječju naivnost, oduzeli sve ono što je zapravo jedini privilegij kada si dijete - da se opireš, istražuješ, prkosiš, probijaš granice, maštu, ciljeve, ideje, postulate, formule... i na kraju i nas nauče da je najbolji dio i nas odraslih onaj skriveni djelić djetinjeg u nama.

Dakle, nakon 300 kolumna samo mogu poručiti: Vratimo djeci pravo da budu djeca! Uz dječja prava, osigurajmo im da se uče i odgovornosti, empatiji, socijalizaciji, druženju na otvorenom, spontanoj igri, lijepom ponašanju te poštovanju i sebe, i roditelja, i svih drugih u svijetu oko nas.