Kuća Ritter: S prozora se čuje muziciranje talenata
Na mjestu gdje danas stoji osječka Glazbena škola Franje Kuhača krajem 19. stoljeća bilo je Strossmayerovo Biskupsko dječačko sjemenište, a početkom 18. stoljeća na tome mjestu bilo je gradilište. Prvi je poznati vlasnik te parcele na samom jugozapadnom uglu Trga Svetog Trojstva i Kuhačeve ulice bio Franko Farkaš, koji je kupio zemljište za kuću s majurom u južnom dijelu osječke periferije. Frankovu je nekretninu naslijedio njegov sin Matija Farkaš, a 7. ožujka 1768. kupio ju je prvi kirurg Virovitičke županije Georg Ritter, koji ju je platio ondašnjih 3650 forinti, te je povezao dvije nekretnine u jednu.
Ta se jednokatna uglovnica sastoji od niza soba okrenutih ulici i dugog hodnik, koji je orijentiran prema dvorištu okrenutom sjeveru. Hodnik se sastoji od dugačke arkade s masivnim stupovima koji nose lukove. U prizemlju su, prema Trgu Svetog Trojstva, bila smještena dva lokala simetrično pozicionirana od širokog kolnog ulaza. Prizemlje je bilo zatvoreno zgradama sa svih strana, ulična dva krila bila su građena na kat, a dvorišna su dva krila bila prizemna. Na kat su vodila dva stubišta. Na kraju dugog hodnika u prizemlju bio je smješten i dvostruki zahod, a nadalje su slijedile pomoćne zgrade skladišta, drvarnica, staja, garaža za kola i natkriveni bunar. Na prvom su katu bile stambene prostorije, od kojih su najreprezentativnije bile smještene na samom uglu i na njega su se nadovezivale. Te su tri glavne sobe u kući imale velike kaljeve peći koje su se ložile iz hodnika kroz niska vrata zatvorena željeznim kovanim vratnicama. Sam je ugao na katu bio naglašen plitko zaobljenim erkerom, omogućavajući stanarima nesmetani pogled na cijeli glavni tvrđavski trg, koji je sredinom 19. stoljeća nosio naziv Parade Platz, i glavnu tvrđavsku ulicu Hauptgasse. U sve se prostorije ulazilo iz arkadnog hodnika, a većina je njih međusobno bila povezana vratima. Taj plitki polukružni uglovni erker karakterističan za građansku arhitekturu baroknog razdoblja u Osijeku jedini je primjer te vrste, a poslije tijekom 19. stoljeća često nailazimo na simplificiranu verziju panoramskog prozora, koji Osječani zovu kibicfenster. Kibicfenster je drvena dogradnja na prozor s ostakljenim bočnim stranicama, a na katnim kibicfensterima i s donjom ostakljenom plohom, kako bi se moglo pogledati i izravno ispod prozora.
Nakon Rittera vlasnik kuće bio je Nikola Cambesy. Sredinom 19. stoljeća vlasnica kuće bila je barunica Magdalena Unukić Aradgradska, rođakinja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a 1874. vlasnici kuće bili su i dalje baruni Unukić. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kuća je bila zabilježena kao vlasništvo Sjemeništa Đakovačke biskupije, koja ju je, kupivši još dvije okolne kuće, preuredila u sjemenište. Tu je prilagodbu unutrašnjeg prostora i usklađenje vanjskog pročelja izveo poznati hrvatski arhitekt Josip plemeniti Vancaš Požeški. Vancaš je pročelja svih kuća u nizu utopio u novu fasadu s povećanim erkerom s tri prozora, koji je ovaj put znatno naglašen visokom kupolom nad kojom je križ, a podnožje erkera ukrasio je raskošnim grbom biskupa Strossmayera izvedenim u gipsu. Pomnijim promatračima neće promaknuti da su na prvi pogled identična pročelja prema Trgu i prema ulici zapravo potpuno drukčije riješena, ali toliko skladno uklopljena da se gotovo i ne primijeti potpuno različita razrada zidnog plašta prvoga kata. Godine 1911. kuća je bila u vlasništvu Zaklade biskupskog dječačkog sjemeništa i imala je 18 soba, jednu kupaonicu, jednu kuhinju i šest nusprostorija raspoređenih unutar tri šesterosobna stana, a u kući je živjelo 56 osoba, štićenika, svećenika i časnih sestara. Danas je ova kuća, u kojoj već desetljećima djeluje Glazbena škola, nakon preseljenja iz Jägerove, ponovo u crkvenom vlasništvu, a iz nje se i dalje čuju pjesma i svirka najmlađih osječkih glazbenih talenata.