U jednoj duhovnoj pjesmi ponizan vjernik moli Boga da ga primi makar i u zadnji zakutak raja. Ima li u raju različitih odjeljaka s različitim brojem zvjezdica sve do kraljevskog apartmana? Može li biti ista nebeska nagrada Isusovim apostolima i nekom vjerniku “opće prakse”? Evo što o tome govori Isus u svojoj molitvi: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu.” Da svi Isusovi učenici budu u jednakoj nebeskoj slavi kao i Isus.

To je Isusov nauk. Pogledajmo. Bog je savršen, Bog je vječan, Bog je ljubav. U Boga ne može biti stupnjevanja, tako da jednoga čovjeka voli manje, a drugoga više. Nadalje, spasenje koje Bog obećava čovjeku čista je i nezaslužena Božja milost. Kaže Pavao: “Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.” Pa ako je njegovo spasenje posve besplatno, zašto bi Bog činio razliku među ljudima? Tamo gdje je proslavljeni Krist, dolaze svi koji su besplatno spašeni Isusovom smrću i uskrsnućem. Slikovito rečeno, svi oni sjede za okruglim stolom i tamo nema prvih i zadnjih mjesta. Kako? Zašto? Jednostavno zato što je Bog takav. Svatko je tamo zaodjenut jednakom Božjom ljubavlju i nitko nije zakinut.

Sada se nameće pitanje čemu onda na zemlji nastojati živjeti po Božjim zapovijedima kada nas Bog ionako besplatno spašava. Koju važnost uopće mogu imati neke moje zasluge? I ovdje je ključna riječ – ljubav. Evo primjera. Recimo da nam je netko doslovno spasio život, da je žrtvovao svoj život i svoje zdravlje za nas, da nam je pomogao onda kada su nam svi okrenuli leđa. Kakvi bismo mi bili ljudi kad bismo takvom čovjeku okrenuli leđa i prezreli ga? Naprotiv, takvom bismo čovjeku činili dobro i bili mu zahvalni ne zato što nas netko na to nagoni, ne zato što se bojimo njegove reakcije. Ne. Tome čovjeku iskazujemo poštovanje iz zahvalnosti što nam je iskazao toliku ljubav. Jer ljubav izaziva ljubav. Tako su postupali sveti ljudi. Oni su – ne toliko iz straha – nego iz ljubavi nastojali činiti ono što je čestito, da bi bar na neki način pokazali zahvalnost, da bi bar na nesavršeni način na Božju ljubav odgovorili ljubavlju. Mi smo Bogu dragocjeni. Dao nam je najvrednije što ima – svojega Sina. Zato mu želimo uzvratiti najbolje kako možemo.