Osječka je barokna tvrđava, unutar složenog zvjezdolikog fortifikacijskog sustava koji se sastojao od niza bastiona, ravelina, lineta, kontragarda, kazamata i drugih obrambenih elemenata, bila prva tvrđava u novom sustavu obrambenih utvrda Habsburške Monarhije sagrađenih početkom 18. stoljeća. Nakon Osijeka Monarhija je nastavila utvrđivanje granica kraljevstva izgradnjom tvrđava Stara Gradiška, Brod na Savi, Rača i Petrovaradin na području Slavonije te tvrđava Szeged, Temesvar, Arad, Alba Julia i Beograd, koje se danas nalaze u Mađarskoj, Rumunjskoj i Srbiji.

Svaka se od tih baroknih tvrđava tijekom proteklih vremena promijenila. Mnoge su od njih potpuno nestale, nekima je uništena unutrašnja urbanistička struktura i arhitektura, a neke su od njih izgubile, potpuno ili većinom, složenu fortifikacijsku strukturu. Osječka je tvrđava, koja je osim vojne imala i civilnu namjenu, ostala nakon završetka Prvog svjetskog rata bez gotovo kompletnog zidnog plašta. Jedini sačuvani ostatak nalazi se na sjevernoj strani tvrđave, unutar čega su ostala sačuvana i vodena vrata. Ova gradska vrata, jedna od četverih, ime su dobila po tome što su vodila prema rijeci Dravi. Danas su Vodena vrata najstarija očuvana barokna gradska vrata na području Slavonije. Osim Vodenih vrata u Slavoniji sačuvan je još samo portal barokne tvrđave u Staroj Gradiški.

Današnja su Vodena vrata nastala na mjestu srednjovjekovnih gradskih vrata koja su ostala intaktna i u razdoblju osmanske okupacije grada, koja je trajala više od stoljeća i pol. Oslobođenjem Osijeka od osmanske vlasti 29. rujna 1687. godine Habsburška Monarhija raseljava preostalo kršćansko stanovništvo Osijeka iz tvrđave uzvodno formiravši novi Gornji grad, ruši cijeli srednjovjekovni grad i na njegovu mjestu započinje još krajem 17. stoljeća izgradnja novoga grada tvrđave. U sklopu izgradnje nove barokne fortifikacije na mjestu starih vrata, koja su vodila prema Dravi, sagrađena su tijekom 1710. i 1711. godine nova barokna Vodena vrata. Ispred njih se preko pokretnog mosta izlazilo na linetu, s koje se dalje preko drvenih mostova moglo nastaviti kretanje pješaštva, topništva i civila uzvodno i nizvodno uz Dravu, te ukrcaj na plovila, najčešće kompu i brodove koji su prevozili ljude i razne terete. Ova su gradska vrata nakon gotovo pola stoljeća dobila novo pročelje. Naime, ono je projektirano 1755. godine te podignuto 1757. godine u obliku slavoluka nalik na antičke, čime su Vodena vrata postala sjajan primjer baroknog klasicizma u našoj zemlji. Forma slavoluka vjerojatno nije bila slučajna jer su osječka Vodena vrata trebala biti trijumfalni lûk u slavu povijesne pobjede Habsburške Monarhije protiv vojske pruskog kralja Fridrika Velikog, nakon čega je carica Marija Terezija utemeljila viteški red Marije Terezije. Kroz ova je, trijumfalna, gradska vrata na putu prema kući trebala proći pobjednička vojska u čijem su sastavu bili i vojnici iz slavonskih graničarskih pukovnija stacioniranih u Staroj Gradiški, Brodu na Savi i Petrovaradinu. Nažalost, zbog nastavka ratnih operacija iz kojih je proizišao sedmogodišnji rat, pobjednička vojska nije svečano prošla kroz najveću slavonsku tvrđavu Osijek.

GRGUR MARKO IVANKOVIĆ

Barokna su Vodena vrata sagrađena početkom 18. stoljeća nastala za vrijeme generala Beckersa koji je nakon smrti 1721. godine pokopan u gradskim zidinama, o čemu svjedoči velika kamena spomen-ploča koja se čuva u Zbirci skulptura i natpisa Muzeja Slavonije, a čija se kopija nalazi u Vodenim vratima. U Zbirci fotografija Muzeja Slavonije sačuvane su tri fotografije maloga formata na kojima se vidi Beckersova ploča uzidana u gradskim zidinama, njezino skidanje i rupa u zidinama nakon uklanjanja ploče i njezina prebacivanja u onodobni Gradski muzej, današnji Muzej Slavonije. Vodena su vrata oduvijek bila jedan od zaštitnih znakova Osijeka, pa su, zahvaljujući brojnim umjetnicima, ovjekovječena na brojnim grafikama, fotografijama i slikama, zbog čega možemo pratiti mijene ovog važnog osječkog simbola kroz vrijeme od nastanka do današnjih dana. Danas obnovljena Vodena rata, uz rekonstruirani pokreni most i linetu te brončanu maketu složenog baroknog fortifikacijskog sustava i grada iz polovine 18. stoljeća, pružaju dobrodošlicu Osječanima i putnicima namjernicima koji su zakoračivši kroz njih doživljavaju autentičnost ovog najstarijeg baroknog grada tvrđave u obrambenom lancu slavne Habsburške Monarhije. n