Kako pomoći djetetu da se osjeća bolje u svojoj koži - pita me jedna poznanica. Je li dobro da svaki dan ponavljam kćeri kako je najbolja, najljepša i najpametnija, ili je bolje drukčije? Najčešće, jednostavno rečeno, idemo iz jedne prema drugoj krajnosti, a, kako u svemu, tako i u odgoju, treba imati mjere. Naime, sve što počinje s "naj" često stvara kontraučinak, jer u čovjekovoj naravi nije da uvijek bude "naj", nego da bude najbolje od onog što može biti.

Dakle, možda bi bilo bolje da usmjeravamo dijete da od svojih potencijala - a svako ih dijete ima - da najviše što može, ali ne na način da pri tome od djeteta dobijemo narcisoidnu mladu osobu, ili, s druge strane, da dijete koje zbog nemogućnosti da uspije biti "naj" cijeli život živi s nizom frustracija i osobnih razočaranja. Ali što zapravo znači taj "naj"?

Ilustracija

ARHIVA

Danas u radu sa studentima vidim najčešće samo želju za što višom ocjenom, što boljim prosjekom, alii ne želju za učenjem, upijanjem znanja i vještina s kojima mogu jednog dana biti izvrsni liječnici, socijalni radnici, stomatolozi..., nebitno o kojoj je struci riječ. Imperativ je postao učiti za ocjenu, ne za znanje, iako smo svi svjesni toga da ocjena nije mjerilo nečijeg znanja, najmanje nečije buduće kvalitete, stručnosti, ali i ljudskosti, prijeko potrebne u onim zanimanjima gdje je u fokusu rad s ljudima.

Koja korist od studenta koji ima odličan iz predmeta a pri tome, umjesto da razgovara s pacijentom, radije snima selfije po bolnici i hvali se stetoskopom oko vrata i bijelom kutom. Slično je i s nekim drugim zanimanjima, jer ako vam je već u tim godinama pacijent sporedni lik posla koji ćete raditi cijeli život, ni "pet-nula" neće vam osigurati da budete najdoktor koji razumije čovjeka kojemu u nekom trenutku treba vaša pomoć. Naravno, pohvalno je biti odličan u puno toga, ali ako vam je imperativ ganjati prosjek, a ne znanje, upitno je koliko ćete jednog dana biti "naj" u poslu koji ste izabrali.

Ako kao ona moja poznanica s početka teksta svaki dan svom djetetu dajete do znanja da je u svemu naj, iako, ruku na srce, to nije, bar ne svaki dan, na najboljem ste putu da napravite egoistično, nesigurno, vrlo često i frustrirano dijete, koje će uglavnom svima oko sebe ići na živce, a posebno svojim vršnjacima. Bolje je raditi na pozitivnim poticajnim rečenicama, gestama, uvjerenjima, tako ćete biti vjetar u leđa djetetu koje često dvoji je li u nečemu dobro i može li bolje, djetetu koje često sâmo ne vjeruje u svoje sposobnosti ili ih nije u stanju prepoznati, djetetu koje iz nekog urođenog straha ne zna pokazati što zna i koliko može, djetetu koje je voljno učiti, ali često ne zna način koji je njemu prihvatljiv da bude najbolja verzija sebe. Dijete treba živjeti u okruženju da je u redu nekada biti i neuspješan, ali da iz neuspjeha treba naučiti lekciju i o tome kako nešto poboljšati. Je li uopće neuspjeh uvijek razlog da se bude nesretan? Nije! Neuspjeh nas tjera da se trudimo više, istražujemo svoje kapacitete, ograničenja, potencijale, često nas potiče da promijenimo način razmišljanja, neke već utabane obrasce u ponašanju, tjera nas da učinimo promjenu. Promjena je ključna u svačijem odrastanju, pa je važno dijete naučiti na promjenu i da svaka promjena u životu nije nužno loša. Današnje generacije više vole komfor i rutinu, ne vole odskakati, ugodno im je u sigurnosti obiteljskog doma, u stabilnosti financija koju im često omogućava roditeljski dom, a sve ih to zapravo sprječava da do kraja istraže sebe i svoje i granice, ali i svoje potencijale. Dakle, ako dajemo djetetu stalno do znanja da je u svemu naj, onemogućavamo mu da se razvija. Ne potičemo ga na to da razmišlja, propituje, uspoređuje se, niti mu usađujemo hrabrost da se ne opire promjeni. Znate onu, samo se budala ne mijenja. Slažem se.

Previše zaštitnički nastrojeno roditeljstvo, superlativi kojima često obasipamo djecu, strah da nam djeca budu na bilo koji način stresirana ili frustrirana zapravo su nas doveli do novih generacija mladih ljudi nespremnih za život. Moram priznati da se i sama nekada uhvatim u razmišljanjima o tome je li moguće da su im neke bezazlene situacije razlog da postupaju često rizično i nepromišljeno. Jedna malo lošija ocjena, nečija negativno usmjerena riječ ili pogled, naoko bezazlena kritika u školi ili negdje u okruženju, nekoliko kilograma više ili manje, nedovoljno lajkova na Fejsu ili Instagramu, jeftinije tenisice od onih koje ima lega iz razreda... sve su im to okidači za stav "život mi nema smisla, sve mi je bez veze i nevažno".

Za djetetovu je psihu iznimno važno osvijestiti mu da ništa u životu nije uvijek “naj”, ni savršeno ni “pet-nula”, dapače, sve ono što život znači krije se u zonama “negdje između”. Djecu treba naučiti kako plivati u tim manje sigurnim, manje ugodnim i nesavršenim situacijama koje su zapravo razlog da se u skladu s njima i mijenjaju i rastu. Osobni rast ide iz promjena, a promjena je često rezultat i “neuspjeha”.