Kako se nositi s tugom, jedno je od najčešćih pitanja s kojim se susrećem u svom poslu, ali i privatno, kada pokušavam druge i sebe osnažiti u situacijama koje nisu ugodne, najčešće su emocionalno bolne i često nas ograničavaju u tome da budemo onakvi kakvi smo inače.

Nemam jednostavan odgovor na to pitanje. No moj je stav da svatko od nas ima pravo na svoj se način nositi s tugom, osim ako taj način ne uništava nas same ili druge oko nas. Ne znači, ako ste stalno uplakani, da ste u lošijem stanju od onoga tko stalno šuti, ne pokazuje nikakvu emocionalnu reakciju, čak vam se čini kao da i ne tuguje, ili bar ne dovoljno. Posebno to često čujem kada su djeca u pitanju, jer se brojnim roditeljima čini da njihova djeca često "ne tuguju za nekim koga su izgubili". Potpuno netočno! Svatko od nas, jednako kao što ima pravo na svoj djelić sreće ima pravo i na svoj dio tuge, a kako će taj dio uklopiti u svoju dušu, njegovoj je izbor. Tuga je normalna, svi smo nekada tužni, svi imamo gubitke koji nas kroz život prate, jer to je - život.

Nitko nas, međutim, ne uči kako se nositi s tom tugom, kako ju nekako ublažiti ili imamo li pravo uopće, kada smo tužni, biti "tužni na svoj način". Crnina je davno bila izraz da tugujemo za nekim, nošenje crne odjeće davalo je do znanja da nam je teško jer netko nama blizak više nije uz nas, posebno u tradicionalnim sredinama, pa su mi ljudi, kada sam bila u Americi, znali reći kako, kada netko mjesecima, čak i godinama, nosi crninu, uvijek pretpostavljaju da je iz Hrvatske ili možda iz Italije. Djelomice su u pravu, i sama potječem iz kraja gdje se još poštuje simbolika nošenja crne odjeće. Mlađi danas to manje primjenjuju, ali ne znači da im nije stalo. Osobno, više se zabrinem kada se netko povukao u sebe i ne zna plačem ili drugim oblikom emocije izraziti da mu je zapravo teško. Uvijek postoji rizik da "bujica emocija" odjednom eksplodira, a djeca su tomu sklonija upravo zato što je njezin odnos prema smrti, umiranju, gubitcima ipak malo drukčiji nego u odraslih, što je potpuno razumljivo. Nezrela su, nemaju takvih iskustava poput odraslih i još su u dobi kada su manje izložena odlascima voljenih. Prihvatljivo je u njihovoj dobi da se snalaze na svoj način, da žele izlaziti i biti s prijateljima, doimaju vam se čak nekada i da su "previše dobro", da su veseli, što nužno ne znači da je tako, ali izvana vam se čini da ne "tuguju dovoljno". Pustite ih, nema jedinice koja može izmjeriti nečiju tugu. Da je tako, i moj bi posao bio lakši - izmjeriš razinu tuge i u skladu s tim odrediš dozu lijeka ili psihoterapije. Ne ide to tako!

Zapravo, najvažnije stvari kroz život obično ne stanu u brojeve, ni ljubav, ni sreća, ni bliskost, pa ni tuga. Klinci čak znaju biti i prkošljivi, agresivno nastrojeni, buntovni, svađaju se s vama oko svega i imate osjećaj da vam samo otežavaju vaše tugovanje, umjesto da vam budu podrška, I to je posve normalno, jedino se trebamo zabrinuti ako pojačaju svoj osjećaj krivnje ili odgovornosti za nečiju smrt. Djeca znaju biti sklona sebi pripisivati činjenicu da je netko umro, posebno ako se radi o roditelju, sestri, bratu, bliskoj osobi iz obitelji. Upravo zbog toga krenu u autoagresivno postupanje, pa tugu kanaliziraju kroz neku ovisnost, loše ponašanje, loše društvo, smetnje općenito u svim segmentima svog uobičajenog funkcioniranja. Tada je vrijeme da djelujete, ali na način da razumijete i sami osvijesite skupa s djetetom da se radi o načinu suočavanja s tugom, a ne o delinkventnom djetetu. Uostalom, ni mi odrasli nismo pripremljeni na tugu, jer se o smrti ne govori, izbjegava se ta tema ili, ako se i govori, umanjujemo njezino značenje. Zbog toga i sami često ne znamo gdje "ispustiti ili usmjeriti tugu a da nas ne pojede".

Posvema je u redu govoriti o onom što osjećamo i kako nečiji odlazak na nas utječe. Pomaže da izbacimo to iz sebe i da polako počnemo prihvaćati da je to nešto na što više ne možemo utjecati, ali možemo pokušati nakon toga nastaviti kvalitetno živjeti. Najgore je nekoga osuđivati ili mu prigovarati jer "ne tuguje kako se to očekuje". Što znači nečija crnina nekoliko mjeseci ako za života toj osobi nisi bio od pomoći ili nisi imao vremena onda kada ga je trebalo izdvojiti za nju. Ništa!

Svatko od nas nađe način kako će gubitak voljene osobe utkati u nastavak svog života i kroz koji će oblik taj netko biti i dalje dio nas. Divne uspomene, događaji, poklonjeni predmeti, zajednički trenutci, anegdote, proživljene zajedničke tuge i radosti, šale, fore..., sve je to ono što nam nitko ne može uzeti ili učiniti da nestane iz nas. Dakle, da bismo se nosili s tugom, najbolje je da svatko od nas to čini na svoj način, naravno, kvalitetno i zdravo usmjeren, da si svatko odredi put kojim će ugraditi u sebe dio onog kojeg je izgubio. Sve dok se možete prisjetiti nečeg dobrog u vezi s osobom koje više nema i pri tome vam to izvuče osmijeh, neku suzu u kutu oka ili vas obuzme neka energija, znate da je ta osoba i dalje s vama i dio vas. Jedino vi morate sebi pomoći da to i osvijestite i da kroz takvo što iz sebe izbacite tugu, a u sebi zadržite najljepši dio onog za kim tugujete. I vi i vaša djeca.