Sve češće me pitaju roditelji kako pomoći pristojnom i mirnom djetetu u razredu u kojem vlada “kaos i nered”, pa se djetetu teško naviknuti na takav metež. I inače imam brojne upite roditelja koji se žale da su “krivo odgojili dijete” jer je pristojno i ne snalazi se u skupini s drugom djecom, koja su često glasna, agresivna, nametljiva, provociraju ili čak i bullingiraju njihovo dijete.
Pitanje za milijun dolara, koje vrijedi i za svijet odraslih, jer očito se sve češće “normalni” povlače pod pritiskom “novonormalnih”. Pokušavaju samostalno promijentii smjernice koje su dobili u roditeljskom domu prema kojima jedino pristojnost i empatičnost imaju smisla (a sad ispada da to nema veze s realnosti). Duboko u sebi ipak (još) vjerujem u taj dio i svog kućnog odgoja, iako i sama sve češće razmišljam o tome jesam li i ja pogriješila u nekim odgojnim stilovima često stavljajući naglasak na stav “pusti, pametniji popušta”, a toliko sam se puno puta uvjerila kako sam bila u teškoj zabludi.
Da si ne lažemo, psihopatski pristup bez emocija i agresija vrlo često lakše padne na plodno tlo i bude puno uvjerljiviji nego nečija dobrota, koja se, nažalost, po novom shvaća kao minus, ne više kao plus. Potpuno razumijem roditelje koji danas dvoje o tome jesu li trebali drukčije usmjeravati svoju djecu, učiti ju da budu sebičnija, sebi usmjerena, da se vode isključivo svojim potrebama i da razmišljaju u stilu “kako će to što radim meni donijeti korist”. Naravno, ne možete ni protiv svojih uvjerenja koja su vam davno usadili i vaši roditelji, a njima njihovi. Budući da je dokazano kako se trauma prenosi generacijama, bit će da se tako prenosi i iskustvo dobrih osobina, postupaka i namjera.

Ustupljeno

Nažalost, složit ću se s roditeljima da mirno i dobro odgojeno, povučenije dijete često nema baš puno šansi u okruženju potpuno drukčijem od onog koje tom djetetu treba. Jasno je da dijete treba izbrusiti svoje vještine u druženju s vršnajcima, da i dijete treba naučiti kako se obraniti ili zaštititi, pa i izboriti se za sebe, međutim, nije cilj preživljavati u školi ili na ulici, nego bi zajednički cilj trebao biti uživati u tome da si dijete. Međutim, čini se da više nitko ne uživa u onom što jest, ni djeca ni mi odrasli, većina se danas povlači ispred bahatih i agresivnih, često nedovoljno kapacitiranih pojedinaca razmišljajući: “Što meni to treba u životu?” E... pa upravo se zbog toga broj nasilnika znatno povećao, reciprocitetno našem povlačenju pred njima. Dijete u školi često pod naletom zlostavljača ili agresivaca odlazi u neku psihosomatiku, izbjegava ići u školu, ne želi samo iz kuće, odbija prijašnje aktivnosti, želi promijeniti i školu, pa roditelji, u najboljoj namjeri, to i učine. Promijene školu, ali i dalje ostaje isti problem, jer u svakoj školi, kao i u svakom drugom okruženju, sličan stil ponašanja, nažalost, prevladava, a mi očito nemamo dobar odgovor na njega. Dojam je da dobra djeca i nešto povučenija ispadnu na kraju nesposobna, slabiji učenici, štreberi, mamini i tatini sinovi, umjesto da se jasna poruka uputi agresivnoj i neodgojenoj djeci da se takva ponašanja neće i ne smiju tolerirati. Društvo kao da se često divi tima bahatima i agresivnima, pa je sve dobro dok nije u fokusu vaše dijete ili vi. I onda se počne istraživati tko je kriv.
Moj je savjet da prije svega svoju djecu od malih nogu osnažujete da vjeruju u sebe, da joj pomognete razvijati samopoštovanje i vjeru u vlastitu vrijednost. Djeca trebaju znati da mogu uvijek računati na vas, da ste uz nju. Pri tome propagiram i načelo “ako im nemate što lijepo reći, bolje nemojte reći ništa” jer smo često u najboljoj namjeri skloni previše kritizirati svoju djecu, oslikavajući im mane ili nedostatke, čime samo dodatno pogoršavamo često ionako lošu sliku koju imaju o sebi. Dobro i pristojno odgojena djece uvijek misle da će ona biti kriva, da će ona biti ta koja će nekoga povrijediti ili uvrijediti, a zapravo baš ona u konačnici izvuku deblji kraj. Ne trebaju uzmicati i povlačiti se pred navalom agresivne, nepristojne i neodgojene djece, koja i sama zbog različitih razloga očito ne znaju bolje, pa agresijom nastoje privući nečiju pažnju. Tako je i u svijetu nas odraslih, gdje se često iz vlastite nesigurnosti ili straha odbijamo suočiti s lošijima od sebe, koji svoje neznanje, nemoć ili potkapacitiranost nadoknađiju nasiljem ili zastrašivanjem.
Zato djeci ne treba slati poruke da je nasilje opravdano, poželjno, da je bolje biti agresivan, nametljiv, neempatičan. Ne, djeci treba dati mogućnost da se osnažuju kroz svoje vrline, da vjeruju u sebe te da se znaju suprotstaviti i nositi s agresivcima.
Dakle, nije rješenje u odustajanju ili povlačenju, jasno nam je svima kamo nas je to i kao društvo dovelo, važno je da odgojem i usmjeravanjem djeteta pokažete na koji će adekvatan način afirmirati sebe, ukopiti se u društvo, ponositi se svojim postignućima, biti svjesno koliko vrijedi i koliko još treba raditi na sebi. Dijete se treba znati nositi s navalom agresije, umjesto da se, ni krivo ni dužno, povuče u sebe. U konačnici, jedino uistinu vrijedno što ostane za čovjekom nisu materijalna dobra, nego dobra djela, pa neka to budu i naša djeca. Dobri i odgovorni ljudi koji će jednom imati dobru i odgovornu djecu.