Ovoga je tjedna održana tematska sjednica u Hrvatskom saboru posvećena nasilju u školama. Kao uvodničar, imala sam priliku istaknuti kako je nasilje pojam prihvaćen na svim razinama, ne samo u školama, te da zaprepašćuju podatci o tome koliko je prisutno ne samo nasilje i nasilno ponašanje djece, jedne prema drugoj u školi ili izvan nje, nego i različiti oblici nasilja usmjereni na djecu.

Dakle, u zaključcima smo prihvatili poraznu činjenicu - da je svake godine problema sve više, rješenja su djelomična, a stručnjaka je sve manje ili nedovoljno da se uhvate u koštac s onim što nam budućnost donosi. Sadašnjost nas već snažno svakodnevno podsjeća na nemoć, a prošlost nam vezano uz mlade i djecu općenito ne daje za pravo da se baš dičimo kada se govori o brizi za njih. Međutim, istaknut je još jedan problem, o kojemu se manje govori, a zapravo ispod površine vrišti, pa je pitanje kada će nas, poput svih drugih, "lupiti po glavi". Nažalost, djeca su danas sve češće žrtve i raznih neprimjerenih seksualiziranih sadržaja, kontakata, stranica unutar virtualnog sustava... I sama roditelje stalno upozoravam na tu opasnost, ali rijetki me shvate ozbiljno. Seksualni predatori preko raznih igrica, koje djeca znaju igrati i pet i više sati dnevno, vrebaju i uključuju maloljetnike u pornografske sadržaje, izlažu djecu neprimjerenim seksualiziranim sadržajima, i to onu malenu, u dobi od osam, devet, deset godina! Bolesni umovi danas ne prežu ni od čega, a djeca su im meta za ostvarivanje perverznih ideja.

Često čujem i od samih roditelja: "Pa odakle im uopće ideja da takvo što rade, koga oponašaju?" Smatraju kako u roditeljskom domu nije bilo šanse da njihove djeca to vide i čuju, ali odgovor na njihovo pitanje sadržan je upravo u prethodno napisanom. Roditelji zaboravljaju na virtualnost, na društvene mreže, razne platforme, od kojih je, primjerice, TikTok jako popularan, a najmanje podložan dubljim analizama i provjerama, videoigrice kojima se vrlo lako može pridobiti dijete i uvući u svijet bolesnih maštarija i perverznih sadržaja... Roditelji već prije polaska u školu kupuju djetetu PlayStation, smatrajući da ga time "moderniziraju", da ne kasni za prijateljima. Ako im kažete da su time možda "kupili alat kojim će se dijete za koju godinu uvući u svijet ovisnosti", itekako mi znaju zamjeriti na tome, jer ih nisam ohrabrila u njihovoj potrebi da ugode svom djetetu. Zapravo ste mu dali oružje u ruke, jer ste time dijete uvukli u beskrajno i suludo utrošeno vrijeme, jer, umjesto da ga provede u igri s prijateljima vani, na igralištu, u parku, na ulici ili da se bavi nekim sportom, ono sjedi nekoliko sati, pa i cijeli dan (imam i takvih slučajeva), i potpuno se udubi u svijet koji realno ne postoji, svijet nečijih suludih ideja, nerealiziranih seksualiziranih maštarija i bolesnih umova. Roditelji se često iznenade kada shvate što dijete u slobodno vrijeme upravo preko igrica radi i s kim ima doticaje, tko su mu kontakti, kakvim je neprimjerenim sadržajima izloženo, što se traži od djeteta, koliko je često pritisnuto ucjenama da šalje svoje gole fotografije ili neke druge koje poslije završe na raznim pornostranicama.

Brojni su klinci danas u nježnim godinama izloženi pretjeranoj seksualiziranosti, informacijama koje ni u jednom segmentu nisu za razinu njihove emocionalne, psihološke i općenito razvojne zrelosti. O tome se malo govori, to su teme koje su još na neki način sramotne, roditelji o tome ne vole razgovarati, ali je to, nažalost, naša svakodnevica. Međutim, teško je psihijatrima nekada i s roditeljima, koji su i sami odavno zagrizili u svijet igrica, potom i društvenih mreža, te u njima sami ne vide ništa sporno i dopuštaju djeci da im u tome budu ravnopravna. Dakle, ako i sami mislite da u tome nema ničeg lošeg, kako djetetu objasniti da život nije "virtualan", nego realan, i kada se dogodi situacija da vam netko ciljano i na dnevnoj bazi ucjenjuje dijete i traži od njega da šalje fotografije svog golog tijela, ucjenjuje ga i zahtijeva od djeteta određene poze ili radnje, moje je pitanje: Tko je onda odgovoran? Roditelj ili sustav?

Ni sustav ne može uvijek zacijeliti rane na djetetu, neka od djece cijeli život imaju teškoća na planu svojih emocionalnih odnosa, povjerenja, privrženosti, odnosa prema sebi, na planu spolnosti, ljubavnih odnosa, sklona su često raznim autoagresivnim obrascima ponašanja, ovisničkim crtama ličnosti, nekim drugim poremećajima ličnosti, jer se teško poslije kroz odrastanje nose s traumama koje su imala u dječjoj dobi, kada su bila metom nečije perverzije ili predatorskih nagona.

Dakle, stručnjaci godinama roditeljima sugeriraju da djeci ne daju da igraju igrice bez kontrole, da prate što djeca rade, da ju kontroliraju, educiraju o onom što je dobro, a što nije, da prate promjene u djetetovu ponašanju, promatraju kako ono općenito provodi svoje slobodno vrijeme, jesu li se pojavile neke promjene kao što su drukčije odijevanje, naglo šminkanje, neprimjereno i pretjerano istaknuto seksualizirano ponašanje, naglo izbivanje iz roditeljskog doma, zaključavanje laptopa, računala i telefona...

Znam da vam nekada zvučim pretjerano zabrinuto, ali, vjerujte mi, znam što govorim, temeljim to na onom što vidim i čujem svaki dan u poslu, kao i drugi ljudi koji su također dio sustava. Otvorite četvere oči! Ne zato da djetetu ograničimo slobodu, nego baš suprotno - omogućite djeci da budu djeca, a spriječite da postanu žrtve predatora.