Jesu li djeca danas svedena uglavnom na "protokole i algoritme postupanja"? Pitanje je to koje mi je nedavno jedna meni draga i stručna osoba postavila na neformalnom druženju. Odgovorila sam potvrdno.

Naime, čini se da imamo za svaku situaciju algoritam i protokol, ali uglavnom nemamo nizašto dobro i smisleno rješenje. Zdravorazumski bih to prevela ovako: Zapravo imamo situaciju loptanja s djecom unutar sastavnica sustava, prema načelu "brigo moja, prijeđi na drugoga".

Meni je jedna od dražih metafora ona kako nisam puzzla da se moram u sve uklopiti. Iskreno, moji su me stavovi, način promišljanja i neki postupci često dovodili u nepovoljan položaj umjesto da sam se "lijepo uklopila", no to istodobno ukazuje i na moj način poimanja i djece. Djeca nisu puzzle da se sva moraju uklopiti savršeno, u milimetar, u naša očekivanja. Inzistiramo na tome da su doslovno sva "mirna, poslušna, usredotočena, usmjerena..." Nemoguće, pa tko je još vidio dijete koje može biti stalno u "stavu mirno"!? Robotizacija djece oduzima djeci pravo na normalan razvoj. Jednostavno, od silne potrebe za "bavljenjem problemima djece" doveli smo se u situaciju da imamo previše problema upravo s djecom. Evo slikovit primjer kako danas izgleda rješevanje problema: malac ne želi u školu, sviđa mu se igrati na mobitelu igrice satima, pa i noću. Otac isključi internet nakon što je prethodno pokušao sve moguće metode, naravno pristojne i odgojno-pedagoški djetetu usmjerene. Malac ne želi u školu, i to u osnovnu, otac i majka ne mogu ga "tjerati da ide u školu", jer se to "kosi s pravom djeteta da ga se ne sili u školu". Oni ga ne mogu maknuti s mobitela, jer će bacati stvari po kući, razbiti nešto. Neugodno im, ne žele da netko zove policiju, ne žele ni oni zvati policiju jer je to sramota, "što će reći rodbina i susjedi". Dakle, 12-godišnjak ih doslovno terorizira i pri tome im prijeti da će pozvati telefon "za pomoć zlostavljanoj djeci". Naravno, deblji kraj u priči izvlače roditelj, kojima su ruke vezane. I što onda? Kreću u krug: centri, škola, psihijatrija. Takvih vam slučajeva mogu iznijeti tisuću, gdje dobri roditelji u današnjem načinu poimanja odgajanja djece nemaju nikakva prava osim "snositi posljedice ponašanja svog djeteta" a da pri tome nemaju pravo ni na kakvu intervenciju, a dijete ima sva prava.

Lažemo si već petnaestak godina da ne znamo otkad više nemamo sve konce u rukama kad je riječ o odgoju djece. Pogledajmo istini u oči, to se dogodilo onog trenutka kada smo slijepo počeli kopirati protokole i algoritme postupanja prema djeci iz raznih država koje su odavno svoju djecu prepustile na milost i nemilost "surovosti sustava". Nekada se i sama pitam tko su zapravo ljudi koji stvaraju te protokole za postupanje u kojima je završna točka uvijek "psihijatrija". Dakle, jesu li nove generacije djece doista sve "psihijatrijski slučajevi" ili smo problem mi odrasli koji ne razumijemo djetetov razvoj, ne shvaćamo da je u djetetovoj prirodi i da je nemirno, i hiperaktivno, i povučeno, i povremeno tužno i bezvoljno, i da mu je dosta škole i ocjena, i da ima potrebu prkositi i raditi gluposti, i da želi privlačiti pažnju, i da želi biti drukčije... pa sve je to dio odrastanja, traženja sebe, svog identiteta... Ali ne! Mi smo odlučili da je sve to "bolest", pa kako smo krenuli, najbolje bi bilo da sva djeca budu kao roboti. Jesu li diazepam i alprazolam metoda odgoja djece i jesu li antidepresivi sredstvo kako našoj djeci život učiniti "smislenijim i vedrijim"?!

Mnogo je ljudi zalutalo u rad s djecom, iz kojekakvih razloga i motiva, ali rješavati dječje poteškoće olakim usmjeravanjem u bolest u najmanju je ruku neodgovorno. Također, ističem novu generaciju roditelja koji olako zaključuju da je skrb i odgoj djeteta posao nekog drugog, a ne njihov. Moraju shvatiti da je odgoj cjeloživotni angažman i trud, nije uvijek adekvatno honoriran i nije uvijek rezultat jednak uloženom. No, odgoj djeteta znači da često morate potrebe svojeg djeteta staviti iznad svojih.

Dakle, sludili smo djecu stotinama propisa, protokola, konvencija, naputaka, prijedloga, dogovora, razmatranja, diskusija - situacija nikada nije bila lošija. Stalno se pitamo gdje smo pogriješili i nikako da si iskreno priznamo da smo pogriješili onog trenutka kada smo odgoj djece i brigu oko nje sveli na pisanja i opažanja, e-upise, e-dnevnike... Pritom ni za što ne krivim učitelje, krivim one roditelje koji su tim učiteljima oduzeli alate kako da pedagoški pristupe djetetu riječima i postupcima, ne "upisima i opažanjima".

Dakle, dijete se ne može ukalupiti u protokole i postupanja koje, uostalom, mijenjamo iz dana u dan, nego ono treba prihvatiti zdrave granice, razumna usmjeravanja i poticajna osnaživanja. Poput biljke, daj joj sunca, vode, hranivo, ali i ograde do kojih može rasti i cvjetati a da pritom ne ugrožava biljke oko sebe.