Jednom je prilikom Pavao – obrazovan čovjek i vrstan govornik – u Ateni govorio o Kristu. Međutim, kada je počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih, mnoštvo je prezirno odmahnulo rukom i reklo: “Drugi puta ćemo te o tome slušati.” Govoriti o ljudskoj solidarnosti, o bratstvu među narodima, o tome da nosimo u sebi božanske iskre, to svi rado žele čuti. Ali vječni život? Za dokone Atenjane to je zvučalo previše lijepo da bi bilo istinito. I onda Pavao čuje kako i među kršćanima u Korintu ima onih koji su prihvaćali Kristov nauk, ali baš i nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Pavao se čudi i piše im: “Ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša… Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.”

Pogledajmo, prekrasan je evanđeoski nauk. O tome će se složiti gotovo svi ljudi. Isusov nauk govori o razumijevanju, opraštanju o ljubavi. I doista, kad bi svi ljudi živjeli prema tim načelima, bio bi raj na zemlji. Krasno. Međutim, što nakon toga? Ništavilo? Mrak? Crna rupa u svemiru? Na tome sve stoji ili pada. To je vjera u uskrsnuće, vjera u to da nas Bog nije stvorio da bismo na kraju utonuli u vječni mrak, nego da nas je Bog stvorio da živimo s njime, koji je vječan. To je temelj kršćanske vjere: Krist je umro i uskrsnuo i time nas izbavio od grijeha i vječne smrti. Kristovom milošću kršćanin postaje dionikom njegove smrti, ali i njegova uskrsnuća.

U toj vjeri i nadi naš sadašnji život u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u siromaštvu i bogatstvu dobiva posve novi smisao. To je temeljni razlog zašto se Isusov nauk naziva evanđelje – radosna vijest. To, naravno, ima i drugu stranu. Ako je preda mnom vječnost, onda je važno da – koliko je do nas – već danas živimo u skladu sa svojom savješću i s Božjim zapovijedima. Pri tome ne trebamo biti u tjeskobi – jer nitko nije besprijekoran – nego jednostavno trebamo nastojati činiti dobro. U tome smislu nas ohrabruje apostol Ivan: “Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.” Kršćanin je zato pun pouzdanja. Zna da ga prati Božja dobrota i Božja ljubav i danas i u cijeloj vječnosti. Što više od toga poželjeti?