Svi se mi stručnjaci slažemo - s djecom treba više razgovarati. Nastojim i roditelje svojih pacijenata upozoriti na tu činjenicu, jer ako njima nije stalo do djeteta, kako očekuju da će sustav preuzeti kompletnu njihovu "roditeljsku ulogu". Zašto imam potrebu ponoviti: svojoj djeci najviše možete pomoći tako da joj budete dostupni. Međutim, ne kao bankomat, nego kao osobe na koje se mogu, prije svega, osloniti i kada je dobro i kada nije. Djeca vole učiti i slušati nas starije, nije istina da su današnja djeca umnogome drukčija od nas nekada, ali smo se mi odrasli promijenili, pogotovo novije generacije roditelja.

Prestanite težiti savršenstvu, savršen je roditelj onaj koji je zapravo sluga svom djetetu i koji ide linijom manjeg otpora. Da izbjegne sukobe sa svojim djetetom, doslovno mu dopušta sve i pušta ga da samo sebe odgaja. Dobar je roditelj zapravo uključen roditelj, požrtvovan roditelj koji, dakako, ima dana kada bi najradije digao ruke od svega, kada se pita je li uopće trebao imati djecu, kada mu je razina frustracije takva da i sam treba neki oblik podrške ili savjet... Dakle, dobar je roditelj onaj koji se trudi, daje, uči na pogreškama, ne ustručava se reći da mu je teško, da ne zna i da je slobodan pitati onoga tko možda u tom trenutku zna više. Najvažnije u roditeljstvu je biti prisutan u životu svog djeteta, i onda kada vas uporno guraju van iz tog života, posebno u fazi puberteta.

S djecom od malih nogu treba pronaći oblik komunikacije, ne nužno uvijek samo kroz razgovor, nego i kroz druge zajedničke aktivnosti, slične hobije, zanimacije, jer vrijeme koje provodite skupa koristite i da se međusobno dopunjujete i zajedno rastete. Da, u sinergiji dijete i roditelj itekako je važno zajedno rasti, jer kako raste vaše dijete i mijenja se, isto tako je važno da i vi radite na sebi i da se, u skladu s djetetovim potrebama i sazrijevanjem, također mijenjate. Posebno ako imate više djece, i jasno vam je da je svatko od nje priča za sebe, negdje ide tako lako, kao po loju, a negdje ste stalno na rubu incidenta. I to je sasvim normalno, ali je očekivano da u skladu s izazovima i vi pokušate pronaći najbolji mogući način kako da ga i riješite.

Neki mi dan kaže jedna mama mama da je svom djetetu najbolji prijatelj. Dijete ima desetak godina, ona na pragu četrdesetih, pa se iskreno pitam kako da budu "prijatelji" s obzirom na dob te razinu emocionalne, intelektualne i druge zrelosti. Roditelji nisu prijatelji djeci, prestanite stalno ponavljati istu rečenicu naučenu iz američkih serija, jer da su roditelji prijatelji svojoj djeci, bili bi lako zamjenjivi, kao što inače kroz život imate razdoblje kada su vam neki ljudi prijatelji, a onda više nisu. Međutim, roditelje tako ne mijenjate, imate ih dvoje za cijeli život. Taj moderni pristup da smo djeci prijatelji samo je način kako ne prihvatiti odgovornost za roditeljstvo i sve ono što podrazumijeva. Osobno smatram da nema veće i zahtjevnije uloge u životu od spoznaje da ste nekom majka ili otac. Zašto? Zato što trebate znati puno toga za što vas, najčešće, nitko nije pripremao ili podučavao, a to je da kada jednom dobijete dijete, više ništa nije kao prije. Nema više slobodnog vremena kao prije, nema više "moje vrijeme samo za mene", spavam kada hoću, idem kamo hoću i kada želim, planiram putovanja po svom, organiziram svoj život kako meni odgovara, novac trošim na sebe i svoje potrebe, nikome se ne opravdavam... E, pa kada ste roditelj, više se svijet ne vrti oko vas, nego oko vas i vašeg djeteta, gdje samo dobri kompromisi i odricanje, u konačnici i žrtva, čine osnove dobrog, ne savršenog, roditeljstva. I opet nemate garanciju da će sve ispasti baš kako treba, često rezultat nije u skladu s uloženim, ali najvažnije je pokušati sve što možete.

Mlađe su generacije roditelja dosta glasne oko prava svoje djece, ali pritom neki svojim mlakim i pasivnim angažmanom kao roditelji nisu osvijestili da su veliki dio problema svoje djece upravo oni sami potaknuli. Zašto? Zato što ne odgajaju svoju djecu, misle da je posao za nekog drugoga, ne nužno njihov, žele da ga preuzmu odgojiteljice u vrtiću, učitelji, susjedi, možda i djetetovi prijatelji, a ako treba, mogu i psiholozi i psihijatri, svi za koje u tom trenutku znaju da mogu više nego oni sami. Čini mi se u posljednjih nekoliko godina kako su brojna djeca koja ulaze u sustav skrbi o mentalnim poremećajima djeca i mladi koji zapravo samo trebaju nekoga za razgovor, da s nekim podijele što im je teško, što ih plaši, gdje su se pogubili, što ih obeshrabruje, ili im otežava odrastanje. Nekada se roditelj znao, kako kaže moja mama, "na glavu posaditi", ali je znao kako svom djetetu pomoći da riješi problem, danas je to, očito, postao "posao nekog drugog".

Dakle, najbolji savjet koji vam mogu dati jest da budete roditelj svom djetetu, da budete i nježni, i topli, i razumni, i dragi, ali, ako treba, i odlučni, strogi, zahtjevni, odgovorni, djetetu usmjereni i da znate kada treba "olabaviti", a kada "stegnuti". Nikoga nije ubilo previše ljubavi, ali odustajanje, prepuštanje odgoja svog djeteta nekom drugom nije ljubav, nego odustajanje od toga da svom djetetu budete roditelj, da na putu odgoja svog djeteta u njega utkate najbolje od sebe i jednog dana kroz mladog odraslog čovjeka ubirete plodove svog truda: kroz obilje ljubavi, pažnje i razumijevanja, kao što ste i vi nekada zalijevali tu mladi biljčicu, tako će vam, kada bude potrebo, moći uzvratiti baš kako ste ga naučili.