Često kroz svoju kolumnu potičem majke da se što više osnaže u odgoju svoje djece, ne propitujući samo svoje slabosti nego da kroz svoje dobre strane pokušaju osnažiti i dijete te utkati u njega najbolje od sebe i oko sebe. Ne činim to zato što sam isključivo na strani majke, nego iz mojeg višegodišnjeg iskustva kao psihijatra, tijekom čega sam dotaknula toliko ljudskih priča da mogu otvoreno reći kako su uglavnom teret roditeljstva podnijele one, majke.

Međutim, isto tako postoje brojni očevi koji su u situacijama kada su trebali iz raznih životnih okolnosti preuzeti odgovornu ulogu roditelja, uspjeli u često nemogućim uvjetima na noge postaviti i kroz život usmjeriti svoje dijete. Danas je roditeljstvo podjednak teret i za majke i za očeve - i slažem se da je potrebno u nj uključiti i oca i majku. Je li uvijek tako? Naravno da nije! Nažalost, poprilično su rijetki odnosi u kojima se teret roditeljstva ravnopravno podijeli nadvoje. U vrijeme nesretne pandemije i nužnih epidemioloških mjera djeca su se u kriznim situacijama, prema našim istraživanjima, oslanjala uglavnom na majke, koje su često bile i predmetom dječjih ispada, agresivnosti, frustracija, neprimjerenih i prenagljenih postupaka, osude, ljutnje... jer često je izostala podrška drugog roditelja. Brojna su istraživanja odavno upozorila na važnost oca u odgoju djeteta, posebno muške djece, koja se upravo kroz očevu figuru nastoje na neki način identificirati. Izostanak oca često je kroz odrastanje djece razlogom i brojnih posljedica na mentalno zdravlje upravo muške djece (smetnje u ponašanju, delinkvencija, prkošljivost, ovisnička ponašanja, poteškoće i u realizaciji vlastite spolnosti, odnosa s djevojkama, odnosa sa svim ljudima općenito...). Danas svjedočimo porastu odnosa u kojima dijete ostaje živjeti s majkom, dok otac često ima sporadičnu ili rijetku ulogu u djetetovu životu. Nekima se to dogodi slučajno, neki odaberu život u kojemu, da napakoste bivšoj partnerici, često u paketu odbace i svoje dijete. Teško je objasniti da dijete jednako voli oba roditelja, i da za pravi odgoj, psihološki rast i razvoj itekako treba podršku i ljubav i oca i majke.

Ustupljeno

Nepravedno su često očevi isključeni iz nekih bitnih rasprava o važnosti roditeljstva, i slažem se da su možda nekada majke istaknutije, ali nakon 20 i više godina u sustavu u kojemu sam vrlo aktivna, mogu reći da su dijelom za to odgovorni i sami očevi. Olako prepuštaju sve probleme i bitne razgovore svojim suprugama, bježe od teških, bolnih i stresnih situacija, često se, kako mi i sami znaju reći, boje nekih tema ili općenito imaju strah u rješavanju problema koji su potaknuti od njihove djece. Lakše je odgovornost prebaciti na majčina leđa i pri tome očekivati da će ona sve riješiti bez ikakvih posljedica na njihov komoditet. Brojni očevi, nažalost, malo znaju o svojoj djeci, opravdavaju se često da ni sami kada su bili djeca nisu puno razgovarali sa svojim ocem, općenito da nisu ni puno vremena provodili s njim. Teško mi je nekada razlučiti je li razlog tome tradicionalni pristup da je u odgoju važnija uloga majke ili možda pasivniji pristup muškog roditelja, iz straha da će time, kako mi jedan otac zna reći, "ispasti pekmezast", pa ga djeca neće dovoljno poštovati. Koja glupost!

Očevi imaju itekako bitnu ulogu u životu svog djeteta, djevojke su snažno usmjerene na svoje očeve, slično kao i sinovi na majke. Dječaci silno imaju potrebu za razgovorom, za druženjima i iskustvima kroz odrastanje upravo iz simbioze sa svojim ocem, o čemu puno godina poslije govore s osjećajem i ponosa i sjete. Otac ulijeva sigurnost, daje osjećaj snage i zaštite, svojim pristupom djetetu može potaknuti puno dobrih emocija, a načinom kojim poštuje i voli njihovu majku kroz niz novih generacija može utabati put dobrih i pravih vrijednosti. Postoje ti tipični "muški" razgovori kojima svi sinovi teže i imaju ih potrebe podijeliti sa svojim ocem, postoji ta jasna biološka i psihološka potreba za pripadanjem i kod sinova, ali i kod kćeri upravo ocu, jer često se kaže da nije slučajno da kroz život često biramo i svoje partnere prema uzoru na svog oca. Nažalost, posao me je u tome osvijesio da često život s ocem alkoholičarom ili nasilnikom utječe na mladu djevojku da poslije po istom modelu bira i svoje kasnije partnere. Time se krug loših iskustava samo širi i nastavlja. Prečesto susrećem djecu depriviranu i osiromašenu upravo zbog očeva izostanka u njihovu životu i traženja oca u pogrešnim osobama. Djetetova je žudnja za oba roditelja posve razumljiva, tu potrebu osjećaju čak i kada je otac nasilan, neodgovoran, zlostavljački nastrojen, jer za bolje i drukčije, što je tužno, često i ne zna.

Zato, dragi očevi, tate, budite svom djetetu dostupniji, bez srama kažite svom sinu ili kćeri da ga/ju volite, da ste sretni što ste otac, odvojite vrijeme za djecu, sudjelujte u njihovim razgovorima, savjetujte, ohrabrite, budite sigurna luka u svim olujama koje im u život dolaze, tješite, usmjeravajte i pomozite im da shvate kako će i sami biti oslonac svom djetetu.

Sada, kada sam i sama ostala bez oca, ostale su mi prekrasne uspomene na njega, na naše razgovore, njegove savjete, njegovu podršku, zahvalnost za to što me nikada nizašto nije osuđivao, nego me je uvijek poticao i pravilno usmjeravao. Prema tome, dragi muški roditelji, ako želite biti dio života svojeg djeteta, do vas je, nije do djeteta.