Ljudi koji rade u praksi ne raduju se posjetu i kontroli onih koji dolaze iz ureda i tumače kako bi se trebalo raditi. Na primjer, u školi se javi problem nasilja među djecom. I odmah se javljaju mudre glave, psiholozi, psihijatri, pedagozi, sveučilišni profesori, kojima je manje-više sve jasno i koji daju dobre savjete. Te trebali bi učiniti nastavnici ovo, roditelji ono, Crkva ono treće, a društvo ovako ili onako. I ne žele shvatiti da se u radu sa živim ljudima jednostavno može dogoditi da učiniš sve ili gotovo sve a da rezultata nema. Ljudi su to, nisu strojevi. Međutim, ti će veleumnici lako i rado optužiti nastavnike, roditelje, medije, društvo jer, kao, kad bi oni dobro radili, djeca bi nam bila savršena - kao na pokretnoj traci. Eh, pusta maštanja... Pa to ni Bogu ne uspijeva! On čini sve, i kakvi su mu rezultati među ljudima? Tamo gdje je ljudska sloboda, tamo je i nepredvidljivost.

O tome govori Isusova prispodoba o sijaču. Sijač sije dobro sjeme, međutim, neko zrno padne na put, neko u trnje, neko na kamen. I ni jedno od njih ne donese ploda, nego samo ono koje je palo na dobru zemlju. To je i Isus iskusio. Jednako je govorio svima. Neki su ga prihvatili, a neki odbacili sve do smrtne presude. Trebamo li se onda mi čuditi što se toliko puta i naše najbolje namjere i naša najiskrenija djela ne prihvaćaju ili krivo tumače? To je tajna ljudske slobode. To je muka i čemer roditelja koji doslovno srce svoje daju, a rezultati su kojiput toliko porazni. To je muka tolikih dobrih ljudi, tolikih entuzijasta. To je, uzmimo za primjer, žalost gradske uprave koja se potrudi uljepšati grad, urediti dječja igrališta, uljepšati pročelja zgrada. I onda dođe netko tko to poruši, zaprlja, uništi... To je žalost učitelja i profesora koji se doista svim srcem trude, a učenici, što zbog mladosti, što zbog obijesti, što zbog zloće, nastoje upropastiti i umanjiti trud i uspjeh... Isus je plakao nad Jeruzalemom. I nama kojiput dođe da se rasplačemo...

Ako kojiput i zaplačemo, pomislimo u kojoj je mjeri, s druge strane, svaki od nas - svjesno i nesvjesno - uzrokom suza drugih ljudi. Odgovorni smo jedni za druge. Naše je da uporno i uporno sijemo dobro sjeme. Prije ili poslije ipak će donijeti dobar plod. Nećemo ga možda vidjeti, ali Bog, koji poznaje tajne srdaca, pronaći će već put do svakog čovjeka. Dobro je živjeti u takvoj vjeri i optimizmu.