Magazin
PERCEPCIJA RUSKO-UKRAJINSKOG RATA

Đana Luša: Mirovni pregovori morat će započeti
Objavljeno 16. rujna, 2023.
IZV. PROF. DR. SC. ĐANA LUŠA prodekanica za nastavu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Situacija oko rata u Ukrajini svakog je dana sve kompliciranija i neizvjesnija. Puno je pitanja, a premalo odgovora na sve što se zbiva, osim činjenice da sukob na istoku Europe poprima sve dramatičnije obrise. Civili ginu svakodnevno, zapad Ukrajini šalje novu vojnu i financijsku pomoć, svako malo neki ukrajinski dron udari na Moskvu, situacija s izvozom ukrajinskog žita prijeti novom katastrofom, a propagandni rat između Kijeva i Moskve zahuktava se svom žestinom. U međuvremenu Zelenski ratuje i protiv korupcije u vlastitim redovima, a u Kremlju Putin govori da sve ide prema planu. U cijeloj toj tragičnoj priči eventualni mirovni pregovori zasad su daleka opcija... O svemu tome za ovotjedni Magazin razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Đanom Lušom, prodekanicom za nastavu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.



Kad je Rusija krajem veljače 2022. započela “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini, mnogima se u sjećanje vratilo doba SSSR-a kad je Moskva poduzimala slične akcije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj... No tada se to sve odvijalo brzo i učinkovito, dok se sada, kako vidimo, sukob pretvorio u pravi i dugotrajni rat. Što se iz svega toga može zaključiti, između ostalog uspoređujući ondašanja vremena hladnog rata i sadašnje vrijeme kad zapad pomaže Ukrajini u oružju i novcu...?

- Pozivanjem na povijesne činjenice mogu se pokušati interpretirati aktualnosti rata u Ukrajini, međutim pitanje je koliko je takav pristup primjenjiv na suvremene međunarodne odnose. Mnogi su se analitičari primjerice pozivali na Putinove imperijalističke ambicije u objašnjavanju uzroka pokretanja invazije na Ukrajinu. Smatrali su kako je Putinov konačni cilj osvajanje Ukrajine, a zatim i širenje utjecaja na susjedne države, što bi možda moglo rezultirati stvaranjem nekog novog ruskog carstva. Pri tome su isticali Putinove izjave kako je raspad Sovjetskog Saveza povijesna greška te kako Ukrajinci i Rusi predstavljaju jedan narod. S druge strane potrebno je naglasiti kako je Putin isto tako izjavljivao kako je kraj Sovjetskog Saveza geopolitički fakt koji treba prihvatiti te kako podržava ukrajinsku nezavisnost, doduše izvan transatlantskih krugova. Ukoliko je Putin stvarno nastojao replicirati povijest, činjenica je da u osvajanje Ukrajine ne bi krenuo s relativno malim brojem snaga, već bi se odlučio na brzo, učinkovito, ali i brojnije vojno djelovanje.

STRAH OD NATO-a



Kad se god s ruske strane povede razgovor o uzrocima rata, Putin i njegovi pobočnici uvijek ističu da je širenje NATO saveza prema granicama Rusije glavni razlog njihove reakcije uključujući i ovu “specijalnu vojnu akciju” u Ukrajini. Koliko je zapravo NATO bio i ostao “crvena krpa” za Putina ili su to sve geopolitičke igre, interesi i manipulacije?

- U javnim nastupima Putin je jasno naglašavao kako širenje NATO-a predstavlja crvenu liniju koja se ne smije prijeći te egzistencijalnu prijetnju za Moskvu. Zapadni saveznici nisu ozbiljno shvaćali njegove prijetnje, oslanjajući se na slabost koju je Rusija projicirala nakon završetka Hladnog rata. Unatoč jasnom protivljenju Rusije, proces proširenja Saveza iniciran je 1994. i 1995. godine formiranjem Partnerstva za mir i usvajanjem Studije o širenju NATO-a, u vrijeme kada je Rusija skupljala krhotine statusa nekada velike svjetske sile s imperijalnim ambicijama. Kod svih posthladnoratovskih krugova širenja NATO-a prisutno je rusko protivljenje te pozivanje na dogovor između Gorbačova i Bakera prilikom razgovora o ujedinjenju Njemačke, kada je prema jednoj interpretaciji zaključeno da NATO-ove snage nikada neće biti stacionirane na području dotadašnje Istočne Njemačke, dok prema drugima nikakva jamstva nisu dana. Putinove intepretacije i evokaciju dogovora s početka devedesetih nitko nije smatrao kao imperijalističku prijetnju sve do aneksije Krima 2014. godine, o čemu govori činjenica o stvaranju mehanizma za suradnju Vijeće NATO - Rusija, kao i primjerice da je bio gost na summitu čelnika NATO-a u Bukureštu 2008. godine kada je Ukrajini i Gruziju uskraćeno članstvo u Akacijskom planu za članstvo, međutim obećana im je perspektiva u NATO-u. Na spomenutom summitu Njemačka i Francuska jasno su govorile kako širenje NATO-a predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Rusiju, međutim kao da ih nitko nije čuo ili nije želio čuti.

Povijest se ponovila nakon što je Zelenski u koordinaciji s Bidenom intenzivirao diskurs o mjestu Ukrajine u transatlantskom vojnom savezu, što je Rusija interpretirala kao prelazak preko zacrtane crvene linije, jasno izložene u pismima Putina upućenim američkom predsjedniku i vodstvu NATO-a.

Sigurno je da bez obzira na ciljeve koje je želio ostvariti, Putin nije očekivao da će rat trajati ovoliko dugo. U Ukrajini je, za razliku od zamrznutih konflikata u Moldaviji i Gruziji, riječ o prevelikim ulozima koji ne bi smjeli dugo nositi obilježja statusa quo. Stoga i Rusija i Ukrajina moraju naći način da u susret zimi osim na bojnom polju izvojevaju pobjedu i na drugim planovima. U trenutku pat pozicije na bojištu, Zelenski je suočen s potrebom osiguranja daljnje vojne i materijalne pomoći sa Zapada, kao i s unutarnjopolitičkim distrakcijama (smjena vodećih političkih figura), dok je Putinova vladavina suočena sa zubom vremena i izazovima koje je do sada uspješno rješavao; sjetimo se samo pokušaja ulaska boraca Wagnera u Moskvu i sudbine koju je doživio Jevgenij Prigožin.

PUTINOVA STRATEGIJA



S obzirom na to da na terenu ne ide sve kako je u početku planirano u Moskvi, koliko je rat u Ukrajini zapravo srušio mit o Rusiji kao vojnoj supersili? Putin se hvalio, a to su naglašavali i mnogi zapadni stručnjaci, da je nakon kaosa u vrijeme Jeljcina Rusija umnogome obnovila, modernizirala i osnažila svoju vojsku... No vidimo da Putin svako malo smjenjuje generale, kao nekad Staljin...

- Zbacivanjem ukrajinske vlade i ostvarivanjem kontrole nad zemljom, Putin je planirao iniciranje novog globalnog poretka koji bi imao obilježja multipolarizma, s Rusijom u jednoj od glavnih uloga.

Distanciranje Rusije od Zapada najavio je već na Minhenskoj konferenciji 2007., da bi konkretnu implementaciju ideje započeo nakon aneksije Krima 2014. i konačno invazije na Ukrajinu 2022. godine. S trajanjem rata rasla je Putinova strategija slabljenja Zapada. U ekonomskim odnosima Moskva je profitirala na oportunizmu zemalja koje su indiferentne prema konfliktu, uz nastojanje za integraciju Rusije u nezapadne trgovinske i obrambene mreže; u diplomatskom smislu konflikt je prenesen na međunarodne institucije i forume, dok Putin koristi prijetnju nuklearne eskalacije kao način ostvarivanja kontrole projiciranjem straha.

Koliko vidimo, Rusija ponovo blokira izvoz ukrajinskog žita, pri čemu konstantno napada Odessu i crnomorske ukrajinske luka. Može li se to protumačiti i kao plan Putina da kontrolira globalne tijekove i zalihe hrane...?

- Osim spomenutog, od iznimnog značaja su, nakon neuspjelog pokušaja slabljenja Europe energetskim pritiskom, alati poput globalne opskrbe hranom. Povlačenjem iz Black Sea Grain Initiative u srpnju ove godine Rusija nastoji blokirati izvoz žitarica iz ukrajinski luka čime ističe svoje globalne ambicije kreiranja cijena na svjetskom tržištu i stvaranja globalne zavisnosti. Rusija ne predstavlja globalnu niti regionalnu silu u klasičnom smislu, stoga mnogi smatraju da je riječ o posebnoj kategoriji regionalne sile s globalnim dosegom. Rusija nema ekonomski potencijal Kine, privlačnost Europe niti vojnu silu kao SAD, međutim svoju moć gradi na vezama s nezapadnim svijetom, evocirajući zajedničko protivljenje Zapadu te time djelujući kao uzor za lidere koji nisu zadovoljni održavanjem globalnog statusa quo. Unatoč osudama koje dolaze sa Zapada, Putin je gradio meku moć Rusije kao predvodnice borbe protiv moćnog i agresivnog Zapada. Posebice se to očituje u izbjegavanju suradnje oko globalnih pitanja poput kontrole nuklearnog naoružanja i neproliferacije. Nedostatak žitarica utječe na cijene na svjetskim tržištima, što uzrokuje inflaciju, jača opoziciju i političke tenzije u državama, generirajući nestabilnost i moguće prevrate. Upravo kontrolom nad globalnim zalihama hrane Rusija jasno demonstrira pretenzije na globalno vodstvo temeljeno na zavisnosti o njezinim vanjskopolitičkim odlukama.

PARCIJALNA UNIPOLARANOST


U nekom širem i dubljem, geopolitičkom i geostrateškom kontekstu, na što sadašnji razvoj situacije upućuje, kakav je svijet danas ili kakav će ostati ili postati - bipolaran, unipolaran ili multipolaran?

- Priklanjam se mišljenju koje suvremeni svijet karakterizira kao “parcijalno unipolaran”. Riječ je o modificiranoj unipolarnosti predvođenom Sjedinjenim Američkim Državama, čija je moć vidno oslabljena (skupe, neuspjele intervencije u Afganistanu i Iraku, financijska kriza, politička polarizacija, izolacionizam, jačanje Kine koja postaje sve asertivnija, revizionizam Kine i Rusije), međutim s obzirom da se svijet nikada prije nije suočavao s takvom dominacijom jedne države (SAD), teško je pronaći terminologiju kojom bi se opisala promjena u svijetu kojom svjedočimo, odnosno slabljenje američkog vodstva. Mnogi smatraju kako je unipolarnom poretku došao kraj, s obzirom da SAD više ne mogu zadržavati revizionističke snage (Kina i Rusija) i nametati pravila međunarodnog poretka kojeg su izgradile.

Međutim, jasno je da svijet nije ni bipolaran ni multipoalran, niti će to u dogledno vrijeme postati. Zašto? Prije svega riječ je o interpretaciji koja se bazira na korištenju adekvatnih parametara prema kojima SAD prednjači primjerice nad Kinom u vojnom i tehnološkom smislu, a zatim i po pitanju predvođenja dominantnog sistema saveza, dok države s revizionističkim politikama poput Kine i Rusije predstavljaju samo regionalne sile s ograničenim utjecajem, na koje SAD odgovara globalnim (ekonomskim) politikama (primjer sankcija protiv Rusije ili ekonomskog rata protiv Kine). SAD i dalje zauzima vrh globalne hijerarhije moći, a da bi došlo do miultipolarnosti, tri ili više sila moraju si međusobno parirati na vrhu. Prije 1945. multipolarnost je bila norma i međunarodni odnosi bili su prožeti stalno mijenjajućim savezima između skoro pa jednako moćnih velikih sila, među kojima su često izbijali sukobi. Danas većina svjetskih saveza veže manje moćne države uz Washington, a glavna dinamika je širenje takvog sistema saveza. SAD i dalje posjeduje najviše materijalne moći i toliko saveznika da će se takva dinamika nastaviti u dogledno vrijeme, što Rusiju dovodi u nezavidan položaj s obzirom da vrijeme ne radi u njezinu korist, ili barem u korist Putinovog režima.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
SLUČAJ ZELENSKI: Voditi rat i biti lider nakon rata, u miru, nije isto
S obzirom na sve što se događa posljednjih tjedana i mjeseci, od problema s korupcijom do stanja na bojišnici, pa i medijskih istupa, topi li se karizma Zelenskog? Drugim riječima, Zelenski danas, u ratu, i Zelenski sutra, u miru? Prijeti li mu sudbina Churchilla - gubitak vlasti nakon rata, ili čak prije? - Nakon početka rata popularnost ukrajinskog predsjednika strahovito je porasla, o čemu svjedoče istraživanja javnog mnijenja prema kojima je percipiran kao najbolje rješenje za ulogu ratnog lidera, dijametralno suprotnu njegovom profilu i profesiji komičara. Međutim, sve glasnije se postavlja pitanje može li Zelenski takvu podršku javnosti prenijeti i u mirnodopsko vrijeme, koje neće samo zahtijevati obnovu ukrajinskih gradova i infrastrukture, već i demokracije? U ratu u koji je na određeni način uključeno oko 80 posto ukrajinske populacije, stranačke razlike gube na značaju i percipiraju se irelevantnima. Nacionalno jedinstvo i naboj generiran u ratu može se pametnim politikama preliti primjerice u snažne reformske napore potrebne za priključivanje Europskoj uniji. No s povratkom mira jačaju i opozicijske snage protiv kojih se pozicija uglavnom štiti gomilajući moć u svojim rukama, bez obzira stremi li plemenitim ciljevima provođenja reformi i poslijeratne obnove zemlje. Pri tome u najvećem broju slučajeva dolazi do jačanja prezidencijalizma koji bi mogao zaustaviti pokrenute reforme kako bi očuvao moć stečenu u ratu. Kod Zelenskog takve tendencije tumače se kroz političke smjene koje provodi kako bi prema određenim interpretacijama koncentrirao moć, kontrolom medija koju će teško biti prepustiti nakon kraja rata, kao i učinkom “rally around the flag” koji se ogleda u snažnom nacionalnom naboju i jačanju nacionalnog identiteta, koji se mogu koristiti u dnevnopolitičke svrhe i generaciju kulta predsjednika.

Zaključno, ono što je Zelenski koristio kako bi vodio rat, može vrlo lako postati prijetnja miru. S potencijalnim jačanjem opozicijskih snaga, Zelenski će biti prisiljen zaštiti svoje vodstvo pravdajući se inicijalnom svrhom provođenja reformi i obnove razrušene zemlje, čime je moguće da ojačani prezidencijalizam i patronizam poprimi nijanse autoritarizma.

Kontrolom nad globalnim zalihama hrane Rusija jasno demonstrira pretenzije na globalno vodstvo temeljeno na zavisnosti o njezinim vanjskopolitičkim odlukama...

Zapadni saveznici nisu ozbiljno shvaćali Putinove prijetnje, oslanjajući se na slabost koju je Rusija projicirala nakon završetka Hladnog rata...

Rusija ne predstavlja globalnu niti regionalnu silu u klasičnom smislu, stoga mnogi smatraju da je riječ o posebnoj kategoriji regionalne sile s globalnim dosegom...

U trenutku pat pozicije na bojištu, Zelenski je suočen s potrebom osiguranja daljnje vojne i materijalne pomoći sa Zapada, kao i s unutarnjopolitičkim distrakcijama (smjena vodećih političkih figura)...

Možda ste propustili...