Uširem i dubljem kontekstu razumijevanja ukrajinskog rata, koji polako ali sigurno postaje najdugotrajniji vojni sukob u Europi nakon Drugog svjetskog rata, bez puno izgleda da bi se sve brzo moglo okončati pregovorima i mirovnim sporazumom, analitičari sadašnjeg stanja pokušavaju korijene aktualnog rata sagledati iz različitih perspektiva, pri čemu se ide daleko u prošlost, elaboriraju se problemi iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog SSSR-a, sve do raspada Sovjetskog Saveza, odnosno komunističke vlasti, i uspostave samostalnih država na tom području, više ili manje odmaknutih ili povezanih s utjecajima Moskve i napose Vladimira Putina.

Jedna od takvih, sveobuhvatnih, studioznih i sadržajnih, analiza svakako je i znanstveni rad Ane Lovrić "Rusko-ukrajinski odnosi: od suživota u totalitarizmu do rata", čiji dio prenosimo u ovom broju Magazina.



Nakon raspada Sovjetskog Saveza smatralo se da Ukrajina (uz tri bivše sovjetske republike na Baltiku) ima najbolje izglede za gospodarski prosperitet i eurointegracije. No do kraja 20. stoljeća ukrajinsko je gospodarstvo ozbiljno posrnulo, a Ukrajina se društveno i politički nije uspjela transformirati u potpuno europsku državu (Bachmann i Lyubashenko, 2014.). Ipak, Ukrajina je u tom razdoblju učvrstila neovisnost i državni ustroj, regulirala odnose sa susjednim zemljama (unatoč nekim spornim pitanjima), napravila neke važne korake u procesu demokratizacije i etablirala se u međunarodnoj zajednici. Vodila je prozapadnu vanjsku politiku i naglašavala da je "europska", a ne "euroazijska" država (Ukraine, 2003.).

Ukrajina se suočila i s nizom pitanja koja su je ozbiljno opterećivala: članstvo u ZND-u, nuklearno razoružanje, status Krima, Crnomorska flota i Sevastopolj. Sporovi s Rusijom oko spomenutih pitanja utjecali su na definiranje novog odnosa s Rusijom. Ukrajinski čelnici smatrali su da je ZND labava asocijacija bivših sovjetskih republika koja pomaže u "civiliziranom razvodu". Nasuprot tome, Rusija je ZND smatrala sredstvom regionalne integracije (uz dominaciju Moskve) (Mankoff, 2022.). Ta stajališta nisu bila jasna na sastanku na kojem je osnovan ZND, ali su ubrzo postala očita. Plašeći se da ZND ne ugrozi njezin suverenitet, Ukrajina je odbacila prijedloge o zajedničkom državljanstvu, vojsci ZND-a pod jedinstvenim zapovjedništvom i čuvanju "vanjskih" umjesto nacionalnih granica (Szeptycki, 2014.).

Nuklearno razoružanje pokazalo se mučnom temom. Nakon katastrofe u Černobilu u Ukrajini je stvoreno vrlo snažno antinuklearno raspoloženje i ukrajinski čelnici obvezali su se na to da se zemlja odrekne nuklearnog oružja. Nakon što je otprilike pola arsenala prebačeno u Rusiju, početkom 1992., ukrajinski čelnici počeli su preispitivati odluku o predaji oružja potencijalnom protivniku prije nego što Ukrajina dobije jamstva za svoju sigurnost. To je izazvalo veliku zabrinutost na Zapadu (osobito u Sjedinjenim Američkim Državama) i u Rusiji. Slijedio je intenzivan diplomatski pritisak, a pregovori uz posredovanje SAD-a rezultirali su trilateralnom izjavom (SAD-a, Rusije i Ukrajine) u siječnju 1994. koja je ocrtala vremenski raspored za razoružanje i bavila se financijskim i sigurnosnim pitanjima koja je Ukrajina pokrenula (Ukraine, 2003.).

Međusobno povezana pitanja Krima, Sevastopolja i Crnomorske flote bila su najteži problem Ukrajine nakon stjecanja neovisnosti i znatna prijetnja miru u regiji. Krim je bio jedina regija u Ukrajini u kojoj su etnički Rusi činili većinu stanovništva. Godine 1991. Krim je dobio status autonomne republike, a njegovi su stanovnici podržali neovisnost Ukrajine (malom većinom). No ubrzo se na Krimu javljaju zahtjevi za većom autonomijom ili čak za sjedinjenjem s Rusijom. Separatiste su ohrabrile izjave istaknutih ruskih političara da Rusija nije smjela ustupiti Krim Ukrajini 1954. Situacija se zakomplicirala nakon što se od kraja 1980-ih oko 250 tisuća Tatara vratilo na Krim, u domovinu iz koje su bili deportirani nakon Drugog svjetskog rata (Mankoff, 2022.).

Napetosti u regiji porasle su 1994. U ožujku 1995. Ukrajina je uspostavila izravnu vlast na Krimu, kojemu je dala znatne gospodarske ustupke. Spor Rusije i Ukrajine oko Crnomorske flote i Sevastopolja, grada na jugozapadnoj obali Krima u kojem je bila baza flote, bio je posebno oštar. U lipnju 1992. postignut je dogovor da će Rusija i Ukrajina Crnomorskom flotom zajednički upravljati tri godine (Kuzio i D‘Anieri, 2018.). Konačni sporazum o podjeli Crnomorske flote postignut je 1997. Rusija je dobila većinu flote i pravo na korištenje infrastrukture u Sevastopolju na 20 godina uz novčanu naknadu. Ukrajina i Rusija potpisale su Ugovor o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu 1997., koji je priznao ukrajinski teritorijalni suverenitet i postojeće granice (uključujući Krim) i regulirao odnose do određenog stupnja.

Na predsjedničkim izborima 1994. pobijedio je Leonid Kučma, koji je obećao gospodarske reforme i bolje odnose s Rusijom. Kučma je zadržao mnoge politike svog prethodnika Kravčuka. Značajno je da, iako je tražio srdačnije odnose s Moskvom, nije preusmjerio vanjsku politiku prema sjeveru. Ukrajina je 1994. pristupila vojnoj suradnji s NATO-om (program Partnerstvo za mir). Vijeću Europe pridružila se 1995. Makroekonomsku stabilizaciju postigla je do 1996., kada je uvela svoju valutu grivnju (hrivnju). Ruska ekonomska kriza 1998. negativno je utjecala na gospodarstvo Ukrajine, ali je na prijelazu u 21. stoljeće ekonomija počela rasti (Szeptycki, 2014.). Na predsjedničkim izborima 1999. Kučma je ponovno izabran. Tijekom Kučmina drugog mandata sukobi desnih i lijevih snaga ponekad su prijetili političkoj stabilnosti. Novoimenovani premijer Viktor Juščenko vodio je gospodarske reforme (D‘Anieri, Kravchuk i Kuzio, 2018.). Turbulentni odnosi Ukrajine i Rusije u postsovjetskom razdoblju vjerojatno su bili neizbježni s obzirom na to da je nezavisnost Ukrajine bila iznenadna, temeljna promjena.



Gospodarstvo Ukrajine postojano je raslo u prvim godinama 21. stoljeća, ali je politička situacija ostala napeta. Ukrajina je istovremeno težila i članstvu u NATO-u i Europskoj uniji i bližim odnosima s Rusijom. Međutim, ukrajinsko-ruski odnosi bili su napeti. Zbog ruskih optužbi da je pogoršan položaj ruske manjine u Ukrajini i zabrinutosti zbog onoga što je Ukrajina smatrala ruskim ekspanzionističkim planovima za Krim, Juščenko je postao oporbeni vođa nakon što je smijenjen s mjesta premijera 2001. Sljedeće godine predsjednik Kučma je osumnjičen za povezanost s ubojstvom novinara Georgija Gongadzea 2000., koji je bio oštar kritičar predsjednika.

Predsjednički izbori 2004. doveli su Ukrajinu na rub građanskog rata. Kučma je podržao kandidaturu premijera Viktora Janukoviča, kojeg je snažno podupirao i ruski predsjednik Vladimir Putin (Szeptycki, 2014.). Juščenko, koji se u predizbornoj kampanji zauzimao za borbu protiv korupcije i ortačkog kapitalizma, bio je oporbeni kandidat. Tijekom predsjedničke kampanje Juščenko je bio otrovan dioksinom, zbog čega mu je lice bilo prekriveno ožiljcima. Iako su vlasti Janukoviča proglasile pobjednikom, nakon višetjednih prosvjeda građana protiv izborne prijevare, koji su postali poznati kao narančasta revolucija (D‘Anieri, Kravchuk i Kuzio, 2018.), Vrhovni sud je poništio rezultate, te je nakon ponovljenog drugog kruga izbora za predsjednika izabran Juščenko. Politička previranja obilježila su prve godine Juščenkova mandata.

U travnju 2010., nakon oštre parlamentarne rasprave, Ukrajina je produžila Rusijii najam luke u Sevastopolju, koji je trebao isteći 2017., do 2042. u zamjenu za nižu cijenu ruskog prirodnog plina. Ukrajinska vlada dodatno je poboljšala odnose s Rusijom u lipnju 2010., kada je odustala od pridruživanja NATO-u, čemu se Rusija protivila. Kada je za predsjednika Republike na izborima 2010. izabran Viktor Janukovič, koji je vodio prorusku politiku, čelnici EU-a izrazili su zabrinutost za vladavinu prava u Ukrajini (Kuzio i D‘Anieri, 2018.). Godine 2011. bivša premijerka Julija Timošenko osuđena je na sedam godina zatvora zbog zloporabe ovlasti u vezi s nepovoljnim ugovorom s Rusijom o isporuci plina. I bivši ministar unutarnjih poslova Jurij Lucenko 2012. osuđen je zbog zloporabe ovlasti na kaznu zatvora. Mnogi promatrači vjeruju da su oba suđenja bila politički motivirana (Stebelsky, 2007.).

Ukrajinci su u studenome 2013., nakon odluke vlasti da ne prihvati sporazum o pridruživanju Europskoj uniji, započeli masovne prosvjede nazvane Euromajdan ("Understanding Ukraine‘s Euromaidan Protests", 2019.). Početkom 2014. ti su prosvjedi prerasli u sukobe policije i radikalnih prosvjednika, u kojima je ubijeno i ranjeno gotovo tisuću ljudi (Bilandžić, 2022.). Prosvjedi su se ubrzo proširili na istok Ukrajine, koji je podržavao Janukoviča i bliže veze s Rusijom. Proruske snage okružile su zračne luke u Simferopolju i Sevastopolju, a zauzele su i zgradu krimskog parlamenta i podigle rusku zastavu. Proruski zastupnici izabrali su Sergeja Aksjonova, čelnika stranke Rusko jedinstvo, za novog premijera Krima. Potom je Rusija vojno intervenirala na Krimu s ciljem pritiska na ukrajinsku vlast. U ožujku 2014. na referendumu je podržano izdvajanje Krima iz Ukrajine, nakon čega je Krim priključen Rusiji. Aneksija Krima nije međunarodno priznata (Kuzio i D‘Anieri, 2018.).

Rusija je nastavila učvršćivati svoju kontrolu nad Krimom i poništila je ugovor iz 2010. o zakupu luke Sevastopolj u zamjenu za nižu cijenu plina. Dok je Rusija otvoreno činila ekonomski pritisak na Kijev i povisila cijenu plina za otprilike 80 % u nekoliko tjedana, ruski su dužnosnici u javnosti tvrdili da nemaju planova na ukrajinskom teritoriju. Početkom travnja 2014., međutim, NATO je objavio da je oko 40.000 ruskih vojnika u stanju visoke pripravnosti u blizini ukrajinske granice (Haesebrouck, Taghon i Van Coppenolle, 2022.). Nakon toga su gradovi Donjeck, Luhansk, Horlivka i Kramatorsk u istočnoj Ukrajini postali uporišta proruskih snaga, a Rusija je započela vojne manevre uz granicu. Ukrajinska je vlada 2. svibnja započela ofenzivu protiv proruskih snaga u Slovjansku. Istog dana do sukoba je došlo i u Odesi (Haesebrouck, Taghon i Van Coppenolle, 2022.). Putin je 9. svibnja 2014. proslavio Dan pobjede nad nacističkom Njemačkom putovanjem na Krim i pregledom Crnomorske flote (Luhn, Walker i Amos, 2014.). EU je odgovorio proširenjem sankcija protiv Rusije.

Nakon uvjerljive pobjede na predsjedničkim izborima 2014. Petro Porošenko je odmah iznio prijedlog za uspostavu mira u regijama pod kontrolom separatista. Međutim, borbe su se nastavile. U lipnju, dan nakon što su vladine snage vratile grad Mariupolj, pobunjenici su oborili ukrajinski transportni zrakoplov s 49 ljudi (Haesebrouck, Taghon i Van Coppenolle, 2022.). U lipnju je Porošenko potpisao dugo odgađani Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji. Iako je Rusija poricala umiješanost u sukob, Moskva je u kolovozu potvrdila da je vod ruskih padobranaca zarobljen u Ukrajini nakon što je slučajno prešao granicu. Pobunjeničke snage otvorile su novu frontu na jugu. U siječnju 2015. Ujedinjeni narodi procijenili su da je više od 5000 ljudi ubijeno od početka neprijateljstava (Mankoff, 2022.). Ukrajina je s Rusijom, uz posredovanje Francuske i Njemačke, u veljači 2015. postigla sporazum o primirju u istočnoj Ukrajini. Mir se kratko održao, a do kraja godine zabilježeno je više od 9000 mrtvih i 20.000 ranjenih. U svibnju 2015. Putin je potpisao dekret o zabrani objavljivanja informacija o pogibiji ruskih vojnika u specijalnim operacijama (Coynash, 2015.). Godine 2019. Volodimir Zelenski pobijedio je na predsjedničkim izborima i postao predsjednik. Na izborima u srpnju njegova je stranka Sluga naroda osvojila apsolutnu zastupničku većinu...

(Ana Lovrić je magistra međunarodnih odnosa i diplomacije iz Zagreba. Rad je proizišao iz istoimenog diplomskog rada koji je autorica izradila i obranila na Međunarodnom sveučilištu Libertas u rujnu 2022.)

Piše: Ana LOVRIĆ