O mentalnom se zdravlju djece i mladih općenito poprilično govori, posebice kada se dogodi neka tragična situacija, kada svi osvijeste koliko je danas teško biti i dijete i roditelj. Međutim, istodobno se prečesto zanemaruje bremenita uloga roditelja ili skrbnika djece s posebnim potrebema, koja doslovno svakodnevno ovise o podršci i skrbi svojih roditelja ili skrbnika. Godinama kao psihijatar pratim djecu, ali paralelno svjedočim i životnim pričama u kojima i sami roditelji postaju na kraju naši pacijenti ili se razbole na drukčiji način. O tome se malo govori, obično se predvidi činjenica da svakodnevna briga o djetetu koje je često potpuno ovisno o roditeljima u jednom trenutku slomi i najčvršće među njima.

Posebno bih istaknula majke, koje se često, u situaciji kada se suoče s teškom dijagnozom svoga djeteta, istodobno moraju suočitii s činjenicom da ih napušta i partner, odnosno djetetov otac. Teško bolesno dijete, posebno ono koje ima brojne psihičke teškoće, zbog kojih pati ponekad i cijela obitelj, zna znatno narušiti funkcioniranje cijele obiteljske strukture.

Nažalost, i mi sami često previdimo kako slom roditelja potencijalno znači i neadekvatno liječenje djeteta, jer iscrpljena i "psihički nestabilna" majka, opterećena brojnim životnim teškoćama, neizvjesnošću bolesti svog djeteta, konfliktnim odnosima s bračnim partnerom, pubertetom drugog djeteta ili nerazumijevanjem na radnom mjestu (ta je samo jedan primjer, nap. a.), i sama u konačnici zatreba pomoć i podršku. Osobno godinama svjedočim upravo tom beskrajnom iscrpljivanju roditelja, posebno majki, koje iz straha za budućnost svog djeteta često otežaju i svoju vlastitu.

Izlaženje iz okvira svih svojih kapaciteta lako dovodi do sloma majke, koja više nije sposobna kao prije zadovoljiti sve uloge koje se od nje očekuju, vezane uz radno mjesto, obitelj, odnose s djecom, odnos s partnerom... Raste intezivan osjećaj krivnje jer nije u stanju zadovoljiti sve oko sebe, ili je, od pretjerane brige za bolesno i potrebito dijete, svjesna da često zanemaruje drugo dijete ili drugu djecu, zbog čega se dodatno osjeća sve lošije i sve manje vrijednom. Izostaje podrška uže i šire obitelji, pod teretom svakodnevice lako se ulazi u konfliktne situacije, svađe, naglo se prekidaju i dugogodišnja prijateljstva, jer roditelj često i sam subjektivno misli da ga nitko ne razumije i da nema podršku ni od koga. U situacijama kada se radi o samohranom roditeljstvu, rizik je posebno izražen, pa vrlo često uz teško bolesno dijete imamo i depresivnog roditelja, majku koja i sama vrišti za nekim oblikom psihološke podrške, osnaživanja, usmjeravanja na to kako istovremeno zadovoljiti djetetove potrebe i pomoći sebi.

Teško mi je gledati roditelje koji se osjećaju usamljenima u tom procesu. Godinama se, često i 24 sata sedam dana u tjednu, skrbe za svoje dijete, s godinama sve umorniji, iscrpljeniji, potrošeni, kako mi sami znaju reći - napušteni od svih i prepušteni sebi samima. Odjednom se, pričaju mi, stvorio čist prostor oko njih, u kojemu su, kao nikada prije, bolno usamljeni. Usamljenost i strah za budućnost svog djeteta, koje s godinama postaje odrasla osoba, temelj je za razvijanje depresije, ovisnosti, anksioznih stanja, kontinuirane iscrpljenosti, povišnog krvnog tlaka, šećerne bolesti, srčanih smetnji i drugih bolesti u tih roditelja, koji ne razmišljaju da i sami potraže neki oblik pomoći. Iscrpe se do krajnjih granica, kada, uz to što nisu više sposobni za skrb o djetetu, više nisu dobri ni za sebe. I to je taj začarani krug koji, kako i sami znaju reći, rijetko tko razumije. A oni se u njemu vrte i vrte...

Strahovi roditelja čija su djeca s posebnim potrebama, s brojnim razvojnim smetnjama, teškim tjelesnim invaliditetima, iz spektra pervazivnih razvojnih poremećaja, takvi su da su uglavnom usmjereni na to što će biti jednog dana s njihovom djecom kada njih više ne bude. I upravo zbog tog straha zanemare ono iznimno važno, a to je briga o sebi. I društvo u tom smislu zaostaje, jer su rijetka mjesta gdje se ti roditelji mogu "nahraniti dobrim mislima, ohrabriti se, osnažiti, usmjeriti, promijeniti perpektivu, kut gledanja na stvari... Nažalost, brojni su roditelji koji svoju i dječju budućnost gledaju isključivo u tamnim nijansama. Brojne su mame na kraju toliko potrošene i umorne od svakodnevnih borbi za ostvarivanje prava svog djeteta, onih osnovnih prava koja im omogućuju da mogu svakodnevno prevladati brojne teškoće (zbog same svoje bolesti), da, nažalost, i same u konačnici iscrpe sve svoje prilagodbene kapacitete i samo se slome.

Upravo zbog toga je potrebno prije svega voditi računa o mentalnom zdravlju i roditelja, a ne samo teško bolesne djece, jer osnažen je roditelj (najčešće majka), koji zna da može računati na podršku, preduvjet za dobar terapijski ishod i svoga djeteta.