Na programu ovogodišnjih Šoljanovih dana u Rovinju našla se i knjiga "Književnici i kazalištarci" akademika Borisa Senkera, što je i povod za razgovor.

Autor ste bogatog znanstvenog, leksikografskog, esejističkog i književnog opusa. Teoretičar i još puno toga. Knjiga "Književnici i kazalištarci" definirana je kao kruna vašeg stvaralaštva.

- Hvala vam na lijepim riječima. Čini mi se, kad se nakon više od pola stoljeća predavanja, pisanja – i čitanja, ponajviše čitanja i gledanja – osvrnem na to što sam radio da sam, recimo tako, svaštario, rasipao se na previše stvari, da sam mogao postići više i napraviti nešto bolje na samo jednom području – kao profesor, kao kritičar, kao esejist i teatrolog, kao dramatičar – ali tad bih se, gotovo sigurno, na drugi način osjećao prikraćenim. Uostalom, sve, gotovo sve što sam radio okretalo se oko kazališta. E sad, je li ova knjiga kruna svega toga? Posljednja je u nizu, sažimam u njoj ono čime sam se prije bavio, dodajem nešto novo... Neka onda bude tako.

Kako je krenuo rad na ovoj knjizi?

- Poticaj da objavim knjigu u Maloj knjižnici, koja više i nije mala formatom, a na drugi način to nikad nije ni bila, došao je iz Društva hrvatskih književnika, od Antuna Paveškovića i Ivice Matičevića. Dogovorili smo se da iz tekstova rasutih po zbornicima i časopisima, ili neobjavljenih, izaberem one koji su vezani uz suvremene hrvatske dramatičare i prevoditelje drama, kazališne glumce i redatelje te, u trećoj cjelini, teatrologe, a nastali su i proteklih desetak, petnaestak godina.

Koliko se i na koji način kazalište mijenja uslijed svih procesa i promjena u svijetu, koliko korespondira s aktualnim trenutkom i u kojoj je mjeri atemporalno?

- To je, kako se običava reći, pitanje svih pitanja, ne samo o kazalištu, nego i o književnosti, o likovnim umjetnostima, o glazbi, o novim umjetnostima koje nastaju zahvaljujući kako tehnološkim inovacijama, tako i čovjekovu viđenju svijeta, sebe i sebe u svijetu. Dostatno je spomenuti književnost kao pisanu a ne (više, samo) govorenu umjetnost riječi, pa kazalište u "pozornici kutiji", pa film, pa video, pa kreacije koje generira umjetna inteligencija. S jedne strane, kazalište ima veliku sposobnost asimiliranja raznih noviteta. Tako je Piscator prije stotinjak godina posezao za filmom, danas gotovo da nema predstave bez videoprojekcija, tako da je to postalo predvidljivo i zamorno; Borut Šeparović ispitivao je u kazališnom projektu koji, kako je rečeno u najavi, "kombinira tradicionalne umjetničke oblike s tehnološkim iskustvima i pristupima", a ima više nego znankovit naslov "Slijepi vode slijepe", mogućnost primjene umjetne inteligencije u stvaranju predstave". Isto tako, kazalište na svoj specifičan način prikazuje velike društvene pa i civilizacijske potrese, lomove, od drevnih trvenja matrijarhata i patrijarhata ili rodovskoga poimanja pravde naspram pravde polisa do promjena koje nesigurno nazivamo "migrantskim krizama", "novim normalnim", "vremenom post-istine" i kojima možda baš putem kazališta pokušavamo dokučiti bit. S druge strane, najmanja jezgra kazališta, temeljna kazališna situacija, kako ju je sjajno odredila Erika Fischer Lichte, ne mijenja se: jedan čovjek pred drugim čovjekom prikazuje nekoga trećeg u nekoj (ljudskoj) radnji. I upravo taj živi kontakt čini kazalište.

Kakvo je to emocionalno iskustvo susreta s drugim?

- Drago mi je da ste emocije doveli u prvi plan jer, koliko god da se protiv njih govori, koliko god da se teoretizira o distanciranju, kritičnosti, odmaku, predstava koja u živom susretu gledateljica i gledatelja s glumicama i glumcima koji utjelovljuju onima više ili manje slična ljudska bića, bića do kojih im je na ovaj ili onaj način stalo, ne uspije i u jednima i u drugima pobuditi nikakvu emociju – ne moraju to, dakako, biti one dvije emocije, strah i sažaljenje, koje je prije gotovo dva i pol tisućljeća izdvojio Aristotel – takva, hladna, bezosjećajna predstava možda jest nekakav događaj, ali nije kazalište.

Važna je i uzajamnost čitatelja koji postaje svjedokom živog kazališta i žive riječi o kazalištu.

- Da, čitatelj, gledatelj je onaj drugi iz netom spomenute jezgre kazališta, drugi za kojega i radi kojega to kazalište i postoji, o kojemu ono posredno i govori. Njemu se, govoreći o onom prvom, o tvorcu predstave, obraća i onaj četvrti, recimo da je to kazališni kritičar, koji ne pripada temeljnoj kazališnoj situaciji, ali itekako potreban kao, u svojemu najboljem izdanju, djeluje kao svijest i savjest kazališne zajednice koju, dakako, čine i autori, i izvođači, i svi suradnici i publika.

Uvijek su posebne u vašem stvaralaštvu i "Istarske štorice". 

- Prije 71 godinu, u veljači 1955., moja se obitelj doselila u Pulu. S ocem, koji je bio epidemiolog pa cijepio i zdravstveno prosvjećivao ljude po svim istarskim gradovima i gradićima, već sam kao pučkoškolac putovao Istrom, poslije s izviđačima i ferijalcima, zavolio je, a kad nekoga ili nešto zavoliš nastojiš ga upoznati, a igra – jer pisanje za kazalište shvaćam kao veselu, zabavnu, lijepu i, ako smijem biti tako preuzetan, plemenitu, otmjenu igru – jedan je od načina upoznavanja.

Vaš aktualni fokus rada?

- Slikovnica, dakako ne s mojim ilustracijama, rađena prema igrokazu “Čemu služi deda?”, Kazališni leksikon, koji pripremamo, pripremamo i pripremamo već godinama, ali se napokon i nazire prva knjiga (A-K), pogovor Krležinim “trima dramama”. I bolje da tu stanem. n