U posljednjih desetak, petnaestak, pa i više godina diskurs o odnosu medija, posebice digitalnih, i demokracije izrazito se promijenio. Kako razgovaram sa studentima, od kad je internet postao dostupan širem krugu korisnika/ca u devedesetima, postao je izražen diskurs o kreiranju umreženog društva koje ima potencijala biti mnogo demokratičnije - kaže dr. sc. Dina Vozab s Odsjeka za medije i komunikaciju Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Smatralo će da će informacijska tehnologija u rukama ljudi biti moćan alat demokratizacije, slobodnog protoka informacija, stvaranja globalne javne sfere… Taj je diskurs ponovno postao izražen s prodorom upotrebe društvenih medija krajem 2000-tih i početkom 2010-ih godina, kad se, prema nekim autorima, govorilo o "tehnologijama oslobođenja". To je razdoblje ujedno bilo i razdoblje brojnih prodemokratskih prosvjeda diljem svijeta, koji su bili usmjereni protiv autoritarnih vođa i sustava ili su se zauzimali za više demokracije u demokratskim sustavima. Budući da su društveni mediji imali ulogu u organiziranju i širenju poruka tih prosvjeda, u javnom se diskursu također naglašavala tobože demokratizirajuća funkcija društvenih medija i informacijskih tehnologija. Recimo, pokreti unutar arapskog proljeća nazivali su se i Twitter revolucijama. Prema nekim autorima u tome je bilo i neke vrste zapadnocentričnosti jer su platforme korištene u prosvjedima proizvedene na Zapadu, pa se to lakše prihvatilo kao uzrok demokratskih strujanja nego demokratizirajuće snage unutar društava koja su bila dio arapskog proljeća.

dr.sc. Dina Vozab

Međutim, taj optimistični diskurs naglo se promijenio otprilike od 2016. godine, s referendumom o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije i pobjedom Donalda Trumpa na američkim izborima. Zbog načina na koji su se društveni mediji koristili u tim kampanjama, a posebice nakon skandala s Facebookom i Cambridge Analyticom 2018. godine, diskurs je promijenio fokus s demokratizirajućih mogućnosti društvenih medija prema njihovu korištenju u propagandi i manipulaciji. Osim toga danas su termini koji se najčešće vežu uz društvene medije lažne vijesti, misinformacije ili dezinformacije. Razvoj umjetne inteligencije i sve sofisticiranijih sustava za proizvodnju sadržaja koji bi se mogli koristiti u propagandne svrhe dodatno su izoštrili ovu perspektivu. Dakle, možemo zaključiti da se suvremeno poimanje društvenih medija daleko odmaknulo od ideje o "tehnologijama oslobođenja", te ih se danas smatra tehnologijama manipulacije. Prostor društvenih medija percipira se nesigurnim mjestom, na kojem vrebaju različiti loši akteri, od političara do trolova.

Korisnici svakako trebaju biti oprezni u takvom okolišu, posebno jer se radi o platformama koje su u privatnom vlasništvu i često izmiču regulaciji usmjerenoj prema javnom interesu. Kritički su autori u medijskim studijama oduvijek upozoravali da ne smijemo promatrati digitalne platforme kao neutralne, jer načini na koji su dizajnirane, tehnološke mogućnosti koje pružaju (kao i one koje ne pružaju), načini na koji su algoritmi dizajnirani, nisu nastali sami od sebe - iza njih stoje ljudi i ljudske odluke. U nekim je slučajevima to vrlo očito. Primjerice, od kad je Elon Musk preuzeo bivši Twitter (sadašnji X), mogli smo vidjeti kako se određene funkcionalnosti platforme mijenjaju gotovo preko noći u skladu s hirom ili političkim interesima njezina vlasnika.

Međutim, nekad se bojim da isključivi fokus na dezinformacije i propagandu u javnom diskursu može imati i neke negativne posljedice. Istraživanja pokazuju da se percepcija izloženosti dezinformacijama vezuje uz nepovjerenje, povlačenje iz javne sfere i izbjegavanje vijesti, što je suprotno od osnaženosti. Iako su prije optimistične predikcije o demokratičnosti društvenih medija možda bile prenaivne, ne bismo trebali odustati od demokratskih zahtjeva prema njima.

Vaš doktorski rad iz 2016. nosi naziv Medijske publike i demokracija u Hrvatskoj: društvena stratifikacija kao prediktor upotrebe medija i njene uloge za političku participaciju. Da danas pišete jedan takav rad, biste li što dodavali, korigirali, širili neke postavke...? Drugim riječima, kakvo je danas stanje s medijskom publikom i demokracijijom u Hrvatskoj?

- Nakon doktorskog istraživanja radila sam na još nekim analizama i sudjelovala u istraživanjima gdje sam se bavila ponajprije generacijskim razlikama u obrascima informiranja medijskih publika, no i medijskom pismenošću. Istraživanja medijske pismenosti najviše se bave mladima, što je razumljivo jer se oni nalaze u obrazovnom sustavu koji im nudi neki oblik obrazovnog programa medijske pismenosti. Međutim, pokazatelji upozoravaju da su mladi korisnici/e pismeniji i kritičniji prema medijima od starije generacije korisnika/ca u Hrvatskoj o čijoj medijskoj (i digitalnoj) pismenosti znamo manje. Istraživanje različitih praksi vezanih uz medijsku i digitalnu pismenost kod različitih generacija korisnika/ca moglo bi pridonijeti i prijedlozima za razvijanje različitih obrazovnih programa u tom području.

Smatram da bi se raznolikost praksi upotrebe medija kod publika trebala promatrati iz perspektive nejednakih pozicija korisnica i korisnika u hijerarhijama moći. U doktorskom istraživanju ponajprije sam se bavila pitanjem klasnih razlika, a to bi pitanje trebalo i dalje produbiti, posebno s kvalitativnim pristupom.

Pitanje nejednakosti bitno je i pri propitkivanju polarizacije publika o kojoj se danas mnogo govori, a za koju se smatra da je izoštrena zbog društvenih medija. Polarizacija se ponajprije promatra kao negativan fenomen, koji je vezan i uz radikalizaciju određenih političkih pozicija, i koji narušava društvenu koheziju i konsenzus. Međutim, smatram da je potrebno kritički pristupiti i tom pojmu. Konflikt i polarizacija oko nekih pitanja namjerno se potenciraju ili stvaraju zbog različitih političkih razloga, pa recimo postaju konfliktno pitanje za vrijeme političkih kampanja, iako ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da među građanima nema takve podijeljenosti. U medijskom sektoru, odnosno na društvenim medijima, polarizacija se potencira zbog komercijalnih razloga (u "ekonomiji pažnje" emotivniji i ekstremniji sadržaj je lakše monetizirati). Međutim, polarizacija nekad jednostavno znači da postoji društveni rascjep čiji su izvori mnogo dublji i ne mogu se objasniti isključivo načinom na koji platforme i algoritmi upravljaju polarizirajućom retorikom ili sadržajima na društvenim medijima. Društvene nejednakosti jedan su od najvažnijih izvora nestabilnosti u društvu. Kad marginalizirane ili ugnjetavane društvene grupe postave pitanje svoje nejednake pozicije na dnevni red i zahtijevaju pravdu, u pravilu to izaziva otpor društvenih grupa u privilegiranijoj poziciji, posebice kad bi pravda značila odricanje od nekih privilegija. Takvi procesi izazivaju sukobe i polarizaciju, no istodobno su potrebni za postizanje društvene pravde. U tom smislu, polarizacija bi u nekim slučajevima mogla biti i dobra za demokraciju, ako pridonosi rješavanju nekih problema društvenih nejednakosti.

Nadostaje li Hrvatskoj nekog šireg, dubljeg i ozbiljnijeg konceptualnog medijskog identiteta pa dominira iskrivljena percepcija stvarnosti, uključivo i onakvu kakvu nam serviraju novine, portali, televizija, društvene mreže? Drugim riječima, ako danas prostor virtualnog zamjenjuje stvarnost kakvu poznajemo, može li se zaključiti da je percepcija u krizi, da više ne vjerujemo vlastitim očima i ušima, da se tako izrazim, da razne zablude i iluzije vrlo često i ne prepoznajemo da nam utječu na život?

- Ne mislim da možemo strogo razgraničiti virtualno i stvarno. Ono što je konstruirano u takozvanom virtualnom svijetu potječe iz nevirtualnog svijeta. Mediji su oduvijek sudjelovali u konstrukciji društvene stvarnosti kroz teme koje se problematiziraju, načine na koje su uokvirene ili reprezentirane. Međutim, kako je Stuart Hall pisao, publike imaju različite mogućnosti interpretacije poruka i narativa koji su prisutni u medijskom prostoru.

Prema nedavnim istraživanjima medijske pismenosti u Hrvatskoj, hrvatske publike su izrazito kritične prema tradicionalnim medijima i vijestima, no ta kritičnost ne vodi i do veće participativnosti. Trebalo bi dublje istražiti radi li se ovdje o "zdravom skepticizmu" koji bi upozoravao na visoku medijsku pismenost koja bi mogla osnažiti publike u kritičkom čitanju medijskih tekstova, ili o općenitom cinizmu prema medijima koji proizvodi nepovjerenje.

Istraživanja digitalnih publika i vijesti koja se provode svake godine upozoravaju na visoko nepovjerenje prema medijima i visoke udjele publika koje izbjegavaju vijesti, pa je vjerojatnije da je cinizam rasprostranjen. Zaključci nekih istraživanja tijekom COVID-19 pandemije pokazali su da su najranjivije na dezinformacije ili zablude zapravo one publike koje ne prate vijesti. U tom smislu tradicionalni mediji imaju odgovornost u vraćanju izgubljenog povjerenja, a to mogu uz pomoć sveobuhvatne medijske politike koja uzima u obzir različite rizike digitalnog medijskog okoliša. Kao što stručnjaci već godinama naglašavaju, takva sveobuhvatna medijska politika je ono što je hrvatskom medijskom prostoru izrazito potrebno.