Naletim posve slučajno na jako zanimljivo promišljanje o tome jesu li današnje mlade generacije sklone rješavati probleme tako da ih je sve više na antidepresivima, anksioliticima, hipnoticima ili, prije toga, na energetskim pićima, psihostimulirajućim suspstancama, alkoholnim pićima...

Pitanje nije nimalo slučajno niti je bezazleno. S pravom se treba pitati i gdje je nestao onaj zdravi način nošenja sa stresom, jer stres je dio života i sada i prije. Dolazimo li do spoznaje da novije generacije bježe od rješavanja i suočavanja s problemima, bit će da im je lakše stresnu, neugodnu situaciju potisnuti "nečim" umjesto da ju osvijeste i bar pokušaju riješiti.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Nekada mi bude neugodno kad pišem o mlađim generacijama jer ispada da mi uvijek u prvi plan dođe sve negativno, ali nisu kriva djeca i mladi, krivnja je isključivo na odraslima koji smo ih usmjeravali na pogrešan način. Od brige da će im se nešto loše dogoditi, od straha da nas proglase lošim roditeljem ili, jednostavno, od zebnje od dječjih reakcija i rizičnih ponašanja zbog kojih smo često meta osuda drugih oko nas, počeli smo im sve puštati, rješavati probleme umjesto njih, štedjeti ih od svega, posebno od radnih obaveza, a prije svega - ne učimo ih odgovornom ponašanju. Ponavljam, nisu kriva djeca, nego mi, jer i sami smo se prometnuli u generacije kojima odgovornost postaje nepoznat pojam. Danas svi lakše pokazuju prstom u nekog drugoga, zapravo i sami nudimo djeci primjere kojima ni oni ni mi ne postižemo ništa. Činjenica je da je danas najveća hrabrost i junaštvo istaknuto na društvenim mrežama, ondje svi imaju svoje mišljenje, doduše često iza anonimnih profila, ali aktivnost nam se uglavnom svodi na pisanje po tuđim ili svojem zidu. Aktivno suočavanje s problemima je kategorija koju svi izbjegavaju. Pa i djeca. Njima je posebice teško jer i sama se ne socijaliziraju kako bi trebalo, vole ili mrze virtualno, prekidaju ili se spajaju također češće virtualno, a svakodnevnica je ipak "uživo".

Kada se treba suočiti s nekim ili nečim, tu lako padaju na ispitu, a posljedice su često presnažne u odnosu prema samom okidaču. Prva je nesretna ljubav često razlog za razmišljanje o smrti, ocjena koja nije petica okidač za depresiju, višak kilograma potiče na izgladnjivanje do smrti, previše obveza u školi tjera ih na bijeg iz roditeljskog doma ili agresivno i rizično ponašanje, a usmjeravanje da nešto rade ili da pokušaju osvijestiti važnost rada i radnih navika često je popraćeno pretjeranim agresivnim reakcijama, do razine da su uključeni svi: policija, centri, psiholozi, socijalni radnici..... I onda se čudimo što se na kraju čini da je jedino rješenje djeci davati lijekove.

Osobno se protivim takvom pristupu, i što sam starija i imam više iskustva, sve sam manje sklona smetnje u ponašanju tretirati lijekom. Primjerice, nespavanje - jer uglavnom se preko dana naspavaju, a noću "žive" - ne želim regulirati lijekovima za san, ali mi se čini da onda ispadam loš liječnik jer se ne uklapam u trend pretjerane psihijatrizacija svega i svačega. Vodim se načelom da bi dijete jednog dana moglo biti i roditelj, da sad ulazi u pubertet, dolaze hormoni, menstraulni ciklusi, niz drugih promjena, pa samo davati lijek, a pri tome ne upozoravati na odgojne rizike zapravo je, sigurna sam, promašen pristup.

Usudim se reći koliko su naša djeca u sustavu skrbi za mentalne poteškoće vrlo često marginalizirana i na neki način uvijek malo maknuta na stranu. Jer, čim se vidi da je liječen po psihijatru, odmah kao da mu se zalijepi etiketa, a to ne čini samo okolina nego i liječnička struka, pa i škola. Upravo zbog toga potrebno je djelovati tako da se djecu odgaja, ali ne kroz psihijatrijske medikamente, nego kroz angažirano, aktivno i odgovorno roditeljstvo, ali i društvo koje poštuje ulogu roditelja, snagu obitelji i djetetovu individualnost.

Pitam se i ja svakoga dana gdje nestaje čovjek i s kojim razlogom sve više djece nema pravo biti dijete. Zapravo, s jedne strane tjera ih se da naglo odrastu, dajući im pravo na neke odluke za koje ni brojni odrasli nisu sposobni, a s druge ih strane stalno držimo u poziciji malog djeteta, pa kada dođe "oluja", smirujemo ju lijekovima. Upitajte se samo koliko često djeca i kod kuće nekritično piju lijekove za kupiranje bolova, kradu li vam lijekove za smirenje ili spavanje, a o lijekovima za raspoloženje mogla bih cijelu kolumnu ispisati. Jesmo li kao roditelji dovoljno spremni priznati da nam dijete krize rješava konzumacijom alkohola, marihuane, krađama ili nekim drugim neprimjerenim djelima samo zato što nije naučeno nositi se sa životom, sa svakodnevicom. Mislim da nismo.

Kada ovih dana na Olimpijskim igrama gledam sportaše, vidim da veliku ulogu u njihovoj posvećenosti i uspjesima imaju roditelji koji su se odricali, žrtvovali, bodrili i učili dijete da ne treba odustati čak ni onda kada mu brojni to savjetuju. Vjerovali su u svoje dijete i učili ga kako svladati prepreke.

Danas je uspjeh odgojiti dijete, postaviti ga na noge, dati mu kruh u ruke i učiniti od njega dobrog čovjeka... To je također za zlatnu medalju, onu roditeljsku.