U Isusovo vrijeme jeruzalemski je hram bio veličanstvena građevina. Većini onih ljudi koji su živjeli u vrlo skučenim nastambama hram je izgledao kao da je do neba visok. Bio je veličanstven, vješto oblikovan, zidan pomno klesanim kamenjem, prepun bogatih zavjetnih darova. Sve što je u Izraelu bilo lijepo i pristalo očitovalo se u toj građevini, koja je bila najveći ponos svakog Židova. Prisjetimo se: i dandanas je Židovima najveća svetinja tek maleni dio toga hrama koji nazivaju Zid plača. Gledajući taj hram, učenici su se, tko zna koji put, divili njegovoj ljepoti i pristalosti. Međutim, Isus tvrdo odgovara: “Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.”

Vjerojatno nam je poznato da se s hramom upravo to zbilo. Godine 70. Rimljani su osvojili i poharali Jeruzalem, a hram je bio do temelja srušen (ostao je samo onaj spomenuti zid), a na mjestu hrama sagradili svoje pogansko svetište. Židovi su bili protjerani iz grada i za njih je započelo tužno progonstvo koje je potrajalo 1900 godina, sve do osnutka Države Izrael. Užasan je to bio događaj za sve pobožne Židove. Pobožan bi se čovjek zapitao zašto je to Bog dopustio. Ipak je to bio dom molitve. Toliki su ljudi dolazili u hram otvorena i pobožna srca. Zašto je to Bog dopustio? Ne možemo to znati. Ali upravo se nad tim možemo zamisliti, Veli Isus: “Ni kamen na kamenu neće ostati nerazvaljen.” To možemo reći za svako ljudsko djelo. Što god mi na zemlji radili ili gradili, propadljivo je. Bilo bi ružno misliti da se to Židovima dogodilo jer su bili grešniji od ostalih naroda. Kršćani vjeruju, Bog po svom, nama nerazumljivom, promislu dopušta da i nevini trpe.

Međutim, Isus se ne zaustavlja na tome da je sve prolazno. Na koncu veli: “Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.” Ona vlas s glave označava naš život uzet u svojoj sveobuhvatnosti. Jer neuništivo je ono dobro koje čovjek s ljubavlju čini. Nepropadljiv je čovjek koji je stvoren na sliku Božju. Još više: dobrotom Isusa Krista čovjek je pozvan u vječnost. Ona božanska iskra u nama, to jest Božja milost, daje nam nadu koja se proteže u vječnost. Bez te nade što bi bio aš život?