Koji je smisao ljudske patnje? Može li patnja uopće imati smisla? Možemo li stvarno smatrati fanaticima one koji u svojoj vjeri patnju ističu kao ideal i bitan dio njihova života, prema onoj, pomalo smiješnoj izreci: “Trpi, duraj, pa ćeš u raj!”. Evo, kao da na ruku takvom načinu razmišljanja ide i Pavao koji, govoreći o Kristu, kaže: “Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac”. Zar bi kršćanski ideal bilo “zlopaćenje”? Naravno da ne. To jednostavno možemo pokazati u redovnom životu. Koliko truda, napora, patnje i velikih žrtava podnose roditelji da bi odgojili svoju djecu! To je nemjerljivo. A što tek reći za muku i neprospavane noći kada dijete bude bolesno? Tko to može izmjeriti? Naravno da roditelji ne žele svu tu muku i nevolju. Oni žele dobro i samo dobro svojoj djeci i samo im je to pred očima. Naravno da bi oni najradije da je sve umnogome jednostavnije, da imaju dovoljno sredstava, da su djeca zdrava, pristojna i izvrsno napreduju u školi, da imaju samo dobre prijatelje… Međutim, ako oni radi dobra svoje djece trebaju ulagati velike napore, ako se treba i “zlopatiti”, oni su spremni. Štoviše, kada je u pitanju sreća njihove djece, sve drugo postaje nevažno.

O tome Pavao govori i pri tome uzima za uzor Isusa Krista. Isus, vjeran svome Ocu i svome poslanju, sve je činio da ga ljudi poslušaju i da žive po evanđelju. Međutim, on nije ustuknuo pred nevoljama. Neposredno prije smrti - zato jer je bio pravi čovjek - rekao je: “Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša”, da bi zatim svome Ocu rekao: “Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja”. Pavao govori da nam u tome smislu Isus nije samo uzor, nego i način života. On je onaj koji daje smisao našim nevoljama. Veli: “Ako s Njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s Njime ćemo i kraljevati”. Upravo zbog toga Pavao je, unatoč velikim životnim nevoljama, bio ispunjen tolikom nadom i radošću, da je naviještao - radosnu vijest. Zato svaki vjernik, svaki čovjek u muci ne vidi samo muku i u nesreći ne vidi samo nesreću. Kao što je Bog Isusa nakon strašne muke i smrti uskrisio i proslavio, tako u Njemu i po Njemu naše životne nevolje imaju puni smisao. O tome svjedoče toliki veliki ljudi, kao naš dragi blaženik Alojzije Stepinac, čije je geslo bilo: “U tebe se, Gospodine, uzdam!”. Blago onima koji imaju takve vjere.