Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Marina Vojnović: Moj se pogled na fotografiju mijenja, ali emocija ostaje
Datum objave: 1. svibnja, 2021.

Otkako se znamo, a znamo se, ova je Donjograđanka ostavljala dojam da zna što želi, ali i da ima dovoljno "klikera" u glavi da to i ostvari. Uvijek srdačna, dobro raspoložena i s razvijenim stavom, na pragu 40-ih, iako je diplomirana ekonomistica, odlučila je dati priliku sebi i svojoj velikoj strasti - fotografiji. Napustila je stoga siguran posao i uspješnu tvrtku i upisala se u Obrtničku školu u Osijeku za zanimanje fotograf. Je li riječ o hrabrosti, ludosti ili otvorenosti prema životnim i osobnim izazovima, otkriva nam Marina Vojnović, sve traženija talentirana fotografkinja čiji se finalni rezultati nerijetko opisuju jednom riječju - bajka.

 

JOŠ VIŠE POSLA
 

Za vašu odluku o promjeni karijere bilo je potrebno mnogo hrabrosti, malo ludosti, ali i snažna potreba za životnom promjenom. Kako je reagirala vaša bliža i daljnja okolina?

 

- Mama je oplakala, suprug nije razumio, ali me je podržao bez prigovora. Okolina mi je u nevjerici čestitala, privatno sam dobivala poruke kao da sam heroina koja se suprotstavila sustavu. Činjenica je da jesam bila malo hrabra, ali samo malo. Daleko od heroine. Strast prema fotografiji bila je neupitna, ali dugo se nisam usudila pomišljati da bi to moglo biti nešto više od hobija. Obožavala sam fotografirati ljude, ali u kontroliranim uvjetima, malim privatnim skupinama. Svatovi, krštenja i rođendani (dakle, sve ono što je u svijetu fotografije ljudima prihvatljivo za izdvojiti sredstva), nisu bili opcija. Jednostavno me ta vrsta fotografije nije privlačila. Volim imati vrijeme za klijente, uspostaviti odnos, više vremena posvetiti se pripremi i obradi...

Dugo mi je vremena trebalo da nađem poslovni oblik koji će odgovarati mojoj osobnosti, a koji će opet klijentima donijeti ekvivalentnu vrijednost za novac koji razmjenjuju za moju uslugu. Tada sam slučajno naišla na mentoricu i fotografkinju iz Amerike Sue Bryce i stvari su jednostavno sjele na mjesto. Počela sam vjerovati da bi to moglo funkcionirati i kod nas. Ideja se ušuljala u glavu, preuzela me i više nije bilo povratka.

 

Mnogi se zbog brojnih razloga ne bi odvažili na takav korak. Što biste, prema vašem iskustvu, savjetovali drugima, vrijedi li riskirati?

 

- To bi mi pitanje trebao postaviti za desetak godina. () Sada sam još u fazi zaljubljenosti i nosim ružičaste naočale. Puno se dajem, ali uloženo mi se vraća i čini mi se da je vrijedilo svake minute utrošene u ovu priču. Iz trenutačne perspektive, odluka koju sam donijela dala je potpuno novu kvalitetu mome životu i neizmjernu razinu zadovoljstva. A opet, ne bih nikoga olako savjetovala da krene tim putem. Dolazim iz poslovnog svijeta, vođenje poslovanja, kao i predan rad, nisu mi nepoznanica. Moram dodati tome i činjenicu da u trenutku u kojem sam se odlučila na taj korak, mogli smo si kao obitelj dopustiti izostanak mojih primanja na neko vrijeme, u slučaju da moj novi posao ne krene planiranim smjerom. Tako da ne osporavam svoju hrabrost, ali bilo je daleko od idealizma u kojem slijedim bez prigovora svoje snove pod bilo koju cijenu. Ipak sam ziherašica. Tako da ću dati savjet koji je meni dao moj suprug: "Odluka je samo na tebi".

 

Koliko je vremena prošlo od početne ideje do pokretanja novog posla? Kako je biti poduzetnica u našem gradu, posebice u ovo vrijeme pandemije?

 

- Prošlo je mnogo, previše vremena od ideje do odluke. Jednom kad sam se odlučila, sve drugo bilo je lako. Od odluke do realizacije prošlo je osam mjeseci. Šest je mjeseci trajala prekvalifikacija u fotografa, i dva mjeseca administrativne aktivnosti. Osijek je grad u kojem smo suprug i ja rođeni. Volimo ljude, volimo se družiti, skitati, posvuda nas ima. Mreža ljudi koje poznajemo u gradu nije mala. Tako da za mene nema ljepšeg i boljeg grada za graditi svoju poslovnu priču, jer osnova mog posla upravo su ljudi. Ljudi koji ti vjeruju, koji se žele s tobom družiti i zajedno s tobom nešto stvoriti. Za razliku od fotografa u wedding i event industriji, koji su direktno pogođeni pandemijom, imam osjećaj da je potražnja za vrstom fotografiranja koje ja nudim (portretno i obiteljsko fotografiranje), zapravo i porasla. Ljudi kao da su se okrenuli više sebi, obitelji… Putovanja su rjeđa, pa ljudi traže druga iskustva koja će ih razveseliti i obogatiti, a fotografija ima iznimnu moć upravo u tom segmentu.

 

Vaši su radovi hvaljeni i izazivaju divljenje mnogih ljudi. Kada i kako počinju pripreme za snimanje?

 

- Hvala! Lijepo mi je ovo čuti i nikada mi neće dosaditi. Volim individualni pristup, zato su konzultacije obvezni dio pripreme, dva do tri tjedna pred fotografiranje. Volim osjetiti osobu i omogućiti joj fotografiranje po njezinoj mjeri. Naravno da nisam samo alat, tu sam da usmjeravam i predlažem, ali važnije od svega mi je da uvidim što osoba voli, u čemu se osjeća svojom. Od toga sve kreće.

 

Što je sa scenografijom? Pripreme i osmišljavanja za blagdanska fotografiranja počinjete mnogo prije, zar ne?

 

- Blagdansko je fotografiranje vjerojatno najupečatljiviji dio onoga što radim, jer tada kroz studio prođe veći broj klijenata. U mjesec ih dana bude više nego u ostatku godine. Ljeti utvrdim ideju, krajem ljeta sve naručujem da bih početkom studenoga sve bilo spremno. Počelo je sasvim slučajno. Svježe sam opremila studio i otputovala u Mađarsku s djecom, gdje je tada suprug igrao nogomet. Vraćali smo se tek za blagdane, i to na 20-ak dana pauze te mi je palo na pamet da probam. Tri godine otkako to radim svi se termini rasprodaju u nekoliko dana nakon objave. Ipak, moram nešto priznati. Više uživam u formatima fotografiranja koje radim preko godine, daju mi veće zadovoljstvo i više vremena za uživanje u procesu. Mislim da je ova godina zadnja za blagdanska fotografiranja. Evo, imate ekskluzivu! (smijeh)

 

Kao laiku, čini mi se dosta teško fotografijom prenijeti emociju? Je li uistinu tako? Uspijete li u tome lako i o čemu to ovisi?

 

- Moj pogled na fotografiju i ono što želim njome prikazati stalno se mijenja. Osnova je uvijek emocija. Nekad ju isprovociram, nekad puštam da se razvija. Intuitivna sam osoba, duboko osjećam ljude i vjerojatno se iz tog razloga lako povezujem. Poznati fotograf Peter Lindberg rekao je kako fotografija nije samo prikaz fotografirane osobe u nekom trenutku, nego je uhvaćena i energija koju je ta osoba razmijenila s fotografom. Tako da mi je prije svega važno upoznati osobu čim više na konzultacijama koje su obvezne prije fotografiranja. Saznati što joj je važno, kakva joj je estetika, želje... Nakon toga naša energija samo teče, a dokaz tome su i fotografije koje zajedno stvorimo.

 

LJUBIĆ ZA RAZBIBRIGU
 

Mnogo radite i neumorno učite, no zanima nas i što čitate kad se opuštate? Molim nekoliko preporuka.

 

- Obožavam čitati još odmalena. Sjećam se kada sam u petom osnovne na praznicima otkrila seriju knjiga 5 prijatelja, britanske spisateljice Enid Blyton. Prijatelji su me molili da iziđem na igru, ali ja sam radije u svojoj sobi "gutala" avanture na otoku s blagom. Kasnije sam prešla na Agathu Christie. Sjećam se veselja odlaska u knjižnicu i uzbuđenja u pronalasku naslova koje još nisam pročitala. Sa srednjom školom otkrila sam ljubavne romane. Povijesne, suvremene, daj što daš. Znam da sada očekujete veleumne ili stručne naslove, ali meni su i danas najbolja razbibriga ljubići. U pravu ste kad kažete da mnogo radim i mnogo učim. Danas je to sve kroz on-line tutorijale i mentorstva. Ali zato kad trebam razbibrigu, onda je to gotovo uvijek knjiga, i to ljubić. Suprug me zeza da čitam "soft porn" literaturu - i nije daleko od istine. Znaš već sadržaj. On alfa-mužjak, ona predivna i nesvjesna svoje ljepote. Sretnu se u izlasku, sutradan je baš sasvim slučajno on vlasnik bilijunske tvrtke u kojoj baš ona počinje raditi. Bolje da se zaustavim na ovome i preskočim preporuke. (smijeh)