Kao da nije ljeto. Vrijeme je nekako drukčije, ne sliči kolovozu. Nije ni sezona kiselih krastavaca, jer svaki je dan, nažalost, aktualna jedna tragična priča. Među njima i ona o ubojstvu mlade žene koje ulazi u odavno zabrinjavajuću statistiku o femicidu. Umjesto da se žene ohrabruju u nastojanjima da se ostvare u svemu što žele u svom životu, i dalje se moramo gotovo neprestano baviti borbom za goli život mnogih žena koje su mete muškaraca, najčešće partnera.

Svako malo neka je žena žrtva muškarca i uvijek nakon toga ista pitanja: Tko je zakazao? Tko je kriv? Ne slažem se da je riječ o kolektivnoj krivnji jer svi znamo da su u sustavu kakav jest mnogi nemoćni nešto učiniti te da dva i dva često nisu četiri.

I danas osjećam tugu kada se prisjetim situacije s mladom ženom koja je poslana s kćeri na pregled kod nas u dežurstvu, u Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju, nakon što je pretrpjela brutalno fizičko i psihičko zlostavljanje od svog muža. On, zlostavljač, ostao je kod kuće nakon što je postupak proveden, ona je s kćeri premještena u sigurnu kuću. Prvi paradoks: Zašto traumatizirana žena s djetetom mora u takvom stanju preživljavati još jedan šok i dolaziti u situaciju da se nađe u mnoštvu drugih jednako traumatiziranih žena i njihove djece, a zlostavljač se baškari kod kuće? Umjesto da bude u zatvoru. Drugi je problem razina stresa u te djece, koja odlaze noću, često u ustanovu, okružena nepoznatim ljudima, te je posve jasno da se u jednom trenutku i djeca slome. Onda ju šalju nama u tretman, ponekad ju ostavljaju kod udomitelja, što je dodatna traumatizacija, jer osim što izlaze iz svog doma, djecu odvajamo i od drugog roditelja, od majke. Dakle, agonija se nastavlja.

Mlada žena iz moje priče naziva svoje roditelje, koji joj hladno poručuju da kod njih nije dobrodošla. Njezin je novčanik prazan, ona preplavljenja strahom i gleda me vapeći za pomoći, a istovremeno me moli da ju pustim da se vrati kući, s djetetom, jer dijete želi svoj dom, svoju sobu, nadajući se da će sutra ujutro sve ipak biti bolje. Neće ju možda muž, otac njihova djeteta, više hvatati za vrat, udarati njome o što stigne, pljuvati ju, vući za kosu, šamarati..., sve ispred kćeri. Objašnjavam joj da ne može natrag i istovremeno svjedočim situaciji da je njezini roditelji ne žele, ni svoju unuku. Pitam se onda kako i može očekivati da joj netko drugi priskoči u pomoć kad neće majka i otac. U pravu je. Velika većina ostalih u takvim se trenutcima pretvara da ništa ne vidi i ne čuje, i nada se da se njima takvo što nikada neće dogoditi.

Ta noći radimo moja medicinska sestra i ja, obje imamo kćeri, pa se pogledavamo pitajući se što možemo učiniti. Ne razumijemo hladnoću žrtvine majke, čvrst stav oca da jednom kada se udala više nije dio njihove obitelji, sada je njezina sramota, kaže joj bezdušno. Mi ju sve to vrijeme pokušavamo smiriti i utješiti dijete. Dijete koje je gledalo oca dok tuče majku. To se ne zaboravlja. U očima djevojčice užasan je strah od svih, i od nas koji bismo nekako pomogli. Dijete bi najradije da je nevidljivo, da nestane, jer dok njegovi vršnjaci spavaju, ono u tri ujutro teško diše, guši se od suza i proživljenih užasa. Nema tog psihijatra koji u nekoliko minuta može popraviti sve loše što se godinama skupljalo i reći djetetu: "Bit će bolje." Dijete je pothranjeno, doima se puno mlađim od svoje dobi. Nije čudno, djevojčica odrasta u strahu, ne u ljubavi i pažnji. Uz to što se boji za majku, sada se plaši i toga da se nikada više neće vratiti kući. A zašto bi kući kada je ondje zlostavljač - pitate se. I zašto se žene koje godinama trpe zlostavljanje ipak vraćaju u pakao? Odgovor je: nemaju kamo, prepuštene su sebi ili ih netko uvjeri da je problem u njima, ne u zlostavljaču.

Nedavno je u jednoj dobroj TV emisiji terapeutkinja izvrsno pojasnila kako se dogodi da se slomi duh osobe koja je svjesna da treba izići iz kruga zlostavljanja, ali ne uspijeva se pokrenuti. Kaže, prečesto učimo djecu, posebno mlade djevojke, djevojčice, da ne smiju reći "neću" kada se nešto od njih traži, jer to nije odgovor koji se prihvaća ma što bilo u pitanju. Često onda budu kažnjene za taj neposluh.

Međutim, djetetu treba pomoći da učini ono što je za njega doista dobro, da nauči što treba prihvatiti, a na što jasno i glasno treba reći "neću". Ako im se prerano slomi bunt, ako im se ne dopušta da se bore za sebe, ako su odgajana prestrogo i znaju samo za kazne, ako ih se ne ohrabruje da kažu "ne" i "neću" kada je to potrebno, nesvjesno ili svjesno nanosi se dugoročna šteta. Odrasta u mladu ženu koja ne zna i ne usudi se reći "ne, neću, ne želim, ne dopuštam".

I još jedna stvar nad kojom bismo se svi trebali zamisliti - nad ulogom žena u podršci drugim ženama. Ta podrška, nažalost, izostaje u svim segementima, žene često pasivno ili aktivno idu jedna protiv druge ne razmišljajući o tome da tako osnažuju zlostavljača (u obitelji, na radnom mjestu, u školi, u društvu, na ulici). Osobno sam češće svjedočila da je žena radije vjerovala muškarcu nego drugoj ženi ugroženoj neprimjerenim muškarčevim ponašanjem. Zato, da bi se nešto promijenilo, mislim da mi žene prvo trebamo krenuti od sebe. Što smo doista spremne učiniti da se međusobno zaštitimo? Razmislimo, jesmo li i same imale pogrešne izbore?