Uvijek je bilo i bit će da su neki jednakiji među jednakima, jer bez obzira na propise i zakone, naći će se način na koji će se neki sankcionirati, a drugi rehabilitirati. Stoga mi se čini da su mnogi ljudi zaključili kako nije uvijek dobar odabir raditi sve "po pe-es-u" jer je zapravo nejasna granica kada ste u prekršaju, a kada ste postupili pravilno. Nerijetko se potvrđuje kako pravo i pravda nisu jedno te isto, pa je i razumljiva potreba ljudi da odustanu od "istjerivanja pravde". Mene više zabrinjava takav stav među djecom koja prebrzo prihvaćaju da je kroz život bolje krivudavo nego pravocrtno. Zamalo da bih se u ovim mojim godinama i ja s tim složila, ali na temelju vlastitog bogatog životnog iskustva, no oni su premladi da bi prigrlili taj stav.

U sustavu u kojem sam zaposlena jedan od osnovnih postulata je Hipokratova zakletva koja nas obvezuje da moramo uvijek pomagati i bez predrasuda. Obvezni smo i čuvati liječničku tajnu, zakoni i propisi nalažu nam da čuvamo sve što znamo o pacijentu i njegovu liječenju, osim u slučajevima kada smo sudu ili državno odvjetništvu dužni dostaviti određenu liječničku dokumentaciju..

Kada su djeca u pitanju, zakon posebno štiti njih upravo zbog toga što dobno nisu sposobna zauzeti se za sebe, a nerijetko i njihovi roditelji nisu oni koji štite njihov interes. Zakon je i tu predvidio mogućnost skrbnika, odnosno zakonskog zastupnika koji je onda imenovan da štiti dijete u postupcima koji se odnose na njega. Odavno sam i kroz posao uvidjela da roditelj nije uvijek onaj koji je najbolji čuvar djetetova interesa, niti se uvijek najbolje skrbi o djetetu. Javnost je često nedovoljno informirana o pravu pacijenta, pa i o pravu djeteta/adolescenta na privatnost i zaštitu osobnih podataka i podataka o zdravstvenom stanju.

Zamislite situaciju da ste bili na skijanju u Italiji, pali ste i slomili nogu, a ondje ste s ljubavnicom. I da cijela Italija o tome raspreda po svim medijima ii društvenim mrežama, ulazeći u svaki segment vašeg zdravstvenog stanja i svaki detalj privatnog života.

Kod nas se to dogodilo mladoj rodilji. U konkretnom se slučaju zapravo radi o dva djeteta - mlada je majka dobno još adolescentica, a tu je i njezino dijete koje je tek ugledalo ovaj (ludi) svijet. Već se danima piše o svakoj pojednosti ovog događaja koji je i traumatično iskustvo za njegove sudionike: majku, obitelj, spašavatelje, dijete... Brzo je nakon same činjenice da je porođaj obavljen na neobičnom mjestu počeo cirkus. U tom je tornadu nestala i famozna liječnička tajna, nečije su privatne stvari odjednom postale javne: govori se i piše o tome je li mlada rodilja bila u svjesnom ili polusvjesnom stanju, kako je tekao njezin porođaj, koje su bebine mjere, tko je djetetov otac, s kim je majka... Čudim se i našim krovnim udrugama i svima onima koji se sporadično javljaju radi obrane prava djece da se ovaj put nisu podignuli na noge, jer, ponavljam, ovdje se radi o djetetu i adolescentici. Umjesto toga javnost se zabavlja u nastavcima nečijim privatnim stvarima, pa recimo "obiteljski prijatelj" govori o krajnje privatnim stvarima jedne mlade žene, njezinim ljubavnim vezama, trudnoći i slično. I mediji ga uzimaju kao relevantnog sugovornika, a ljudi slušaju što on o svemu ima reći. To je samo jedan primjer u ovoj naplavini neprihvatljivog ponašanja. Mladu majku osuđuju brojni poznati i nepoznati, proglašavaju je čak "nemajkom", svi odjednom imaju pravo na mišljenje o tome, a ne razmišljaju da će to dijete narasti i samo jednom sve to čitati, gledati i slušati.

U ovoj su priči, prema mom mišljenju, najpošteniji spasioci Gorske službe, hrabri li požrtvovni ljudi koji nikad ne prelaze granicu, ali su mi nejasni kolege koji u medijima iznose svaku pojedinost događaja. Kako bi to izgledalo da netko uzme kartone svih nas i počne u javnosti iznositi detalje porođaja, operacija, kemoterapija, dijagnostičkih postupka...

Mlada je djevojka dobi moje kćeri, zato me sve to dodatno rastužuje i užasava. Ne mogu niti želim razumjeti zašto ljudi imaju potrebu dodatno otežavati nečiju ionako tešku situaciju. Nije ta djevojka ni prva ni posljednja koja je zbog kojekakvih razloga postupila kako je postupila, uostalom, trudnoća je "drugo stanje" koje mnogima čini radost, a neke se potpuno izgube u vrtlogu hormona, mladosti, nezrelosti, straha koji često paralizira, često i nekih psihijatrijskih stanja koja utječu na to da odluke često nisu razumne... Što god od toga bilo, o tome ne treba suditi javnost, nego stručnjaci koji su za to i educirani. I to u diskreciji!

Svi trebamo promisliti kakvo društvo želimo. I biti svjesni toga da život ne štedi nikoga, pa jednom neće ni nas. Uostalom, sjetimo se one stare mudrosti: Prvo počisti ispred svoje kuće.