Od viška glava ne boli, kaže stara poslovica. Međutim, višak negativnosti znatno utječe na to da nas sve povremeno zaboli glava, a djecu posebno. Ljeto je, sezona je odmora od svega i svih, a djeca upravo završavaju upise u srednje škole i na fakultete. O razini stresa ne trebam posebno pisati, ali ono što ponovno želim istaknuti odnosi se na problem samoozljeđivanja. Davno je počelo to famozno rezanje među mladima, a da je problem konstantno tu, složit će se svi koji su s njima u svakodnevnom kontaktu.

I sama svjedočim čestom rezanju među mladima, i to na način da često manjak odgovornosti prema nekim svojim postupcima žele rehabilitirati upravo kroz prizmu opetovanog rezanja sebe uzduž i poprijeko. Uočljiv je problem i njihova stalna potreba da istaknu koliko su prazni, koliko im je u biti dosadno i kako često ne znaju što bi sa sobom, pa onda u kutu sobe, u mraku i pod utjecajem glazbe koja dira njihove najosetljivije djeliće psihe, uzmu nešto oštro i grubo se zarežu po tijelu. Je li to bolest ili čista manipulacija, treba li ih liječiti ili na neki način kazniti zbog takvog ponašanja kao u slučajevima opijanja, predoziranja i slično? Pitanje je na mjestu jer često se rezanje ne javlja isključivo kao neka ozbiljna psihička bolest, služi i za privlačenje pozornosti okoline, kažnjavanje roditelja i nekih drugih važnih osoba, potrebe da se uklopi u neku supkulturnu grupu vršnjaka i slično. Međutim, kako je riječ o djeci koja ne znaju zakočiti, ali znaju stalno biti na gasu, nažalost, posljedice mogu biti fatalne.

I kod samoozljeđivanja treba jasno razlučiti granicu gdje je to bolest, a gdje se zapravo radi o načinu kako izbjeći odgovornost ili rehabilitirati svoju lijenost, nepoštovanje roditelja i autoriteta općenito ili o načinu kako ustrajati na nekim željama koje roditelji zbog opravdanih razloga ne mogu i ne žele ispuniti. Tu je riječ o vrlo skliskom terenu i često javnost, nestručna da procijeni što je patologija, a što nije, ako se dogodi smrtni ishod, olako propituje tko je i gdje pogriješio. Slično kao i u situacijama kada su mladi počinitelji prekršajnih ili kaznenih djela. U jednom smo trenutku jako osjetljivi prema djeci i mladima općenito, osuđujemo sustav i ljude u sustavu, a s druge strane, kada se dogodi tragedija kao u susjednoj državi, nemamo nimalo milosti ni empatije iako se radi o djetetu. Upravo i zbog toga je rad s djecom općenito vrlo težak, iscrpljujući i nezahvalan, te se sve manje ljudi odlučuje za rad s tom populacijom. Najmanje ima pedijatara i dječjih psihijatara zbog toga što još nismo odlučili o smjeru razvoja i odgoja naše djece. I ova Ultra nam pokazuje koliko smo zapravo u nekim situacijama licemjerni, s jedne nam je strane drago zaraditi novac, hvalimo se promocijom Hrvatske, a s druge smo ogorčeni činjenicom da nam droga ulazi kroz sva vrata, djeca nam gledaju mlade u pijanom stanju po ulicama, drogirane, oskudno odjevene, službenici koji štite zakon rado se slikaju s golim djevojkama, stvar je to i prestiža... Dotakne nas jedino kada je naše dijete u pitanju i onda prozivamo sustav i pitamo se kako je moguće da se droga posvuda prodaje, alkohol je prehrambeni artikl, pušenje je već demode, cigarete više nisu za one iznad 12 godina, nego oni žele joint i nešto jače... Vrlo mladi u potrazi za poslom obavljaju teške i fizičke poslove od jutra do sutra u nehumanim uvjetima na obali koja je sve manje naša. Moj je tata uvijek govorio da, kada se procjenjuje nečija odgovornost, trebamo prvo krenuti od sebe i od toga koliko i sami svojim činjenjem ili nečinjenjm utječemo na nešto. Upravo zbog toga ustrajna sam u ovim kolumnama, da vam ukažem na to da se sve o čemu pišem ne događa nekome drugome, događa se nama, našoj djeci. Stalno strepimo što bi joj se moglo dogoditi. Nabrajam samo neke moje strahove: pijani vozači, slučajna ekspolozija, a nađe se na krivom mjestu, seksualno uznemiravanje, slučajni napadi u gradu od nepoznatih osoba, provale u stan ili zgraduu u kojoj žive dok studiraju, stavljanje droga za silovanje u piće, nečije agresivno ponašanje prema mom djetetu, niz frustriranih ljudi koji odjednom mogu puknuti i nešto loše učiniti, izostanak empatije ili pomoći ako se nešto i dogodi, jer i sama često vidim kako ljudi okreću glavu i prave se kako ne vide da je netko u opasnosti....... i niz drugih strahova koji me kao majku sprječavaju da ih pustim da budu slobodni i svoji.

Dakle, agresija je postala sinonim za sve oko nas, autoagresija je način kako se oni slabiji nose s nizom frustracija oko sebe, do točke kada krene u nešto opasnije, a to je agresija i prema drugima. Previše se akumuliralo loših stvari posljednjih godina, ljudi su poput ekspres-lonca, ali ni djeca nam nisu bolje. Poanta je samo u tome tko ima nesreću da bude u blizini kada neki od tih lonaca eksplodira. Razmislimo svi o tome koliko smo i sami odgovorni za sve oko nas.