Većina starijih razočarana je gotovo u sve. Najviše su ljudi danas razočarani u ljude. Kao što je sve postalo nekako instantno i brzo potrošni materijal s vrlo ograničenim vijekom trajanja, takvima su, čini se, postali i odnosi među ljudima. Kad promatrate starije, očarava vas spoznaja da neki od njih prijateljuju međusobno pedeset, pa i mnogo više godina, bolje reći da ti odnosi traju cijeli život.

Jasno nam je svima da neke stvari otprije na nove generacije nisu primjenjive, međutim, imaju poteškoća u stvaranju prijateljstava i njihova održavanja na duže staze. Smatra se da prijateljski odnosi nisu odnosi iz interesa, što je pogrešno, jer da bi netko postao vaš prijatelj, zacijelo mora u određenom trenutku ispuniti neka vaša očekivanja koja su također od vašeg osobnog interesa, drugačijeg nego u nekim drugim odnosima. Međutim, prijateljstvo je također odnos u kojemu, ako u njega ne ulažete, ne trebate očekivati dobitak. Zašto?

Svi tražimo nekoga da mu možemo satima govoriti što nam je teško, dobro, zanimljivo, strašno, interesantno, tražimo podršku, mir, razumijevanje i ohrabrenje, ali i zdravu kritiku, bolnu i često neočekivanu konfrontaciju koja ponekad lomi neke čvrste spone. U potrazi za idealnim prijateljem, spremni smo i na pogreške, ali nam je stalo da ih ispravimo, naravno, opet dvosmjerno. U prijateljstvu je također važno znati kada samo šutnjom možemo popraviti sve što ne valja. I šutnja, i samo pogled, i kava udvoje (ili više) znači često sve. Dakle, nemojmo podcjenjivati važnost prijatelja, često su jača snaga od naše rodbine, obitelji, pa čak i djece, jer pravi prijatelj zna kada nešto treba i prešutjeti od njih i jasno nam dati do znanja da je uz nas, pod cijenu i nekih neugodnih iskustava i za njega. Upravo na ovom zadnjem dijelu pala su brojna prijateljstva posljednjih godina za koje sam i osobno smatrala da su neuništiva. Jednostavno, u nekom trenutku ona druga strana nije imala dovoljno vjere u sebe, čvrstinu da vas obrani ili zaštiti od nekih neugodnih ili loših iskustava, ili se jednostavno, pod navalom javnosti, povukla.

Je li to i slično razlog za nagle prekide nekad neprekidivnih odnosa? Pitanje je koje nema jednostavan odgovor i potrebno je često pogledati i širi kontekst ne opravdavajući nekoga koji vas je možda u nekom trenutku napustio ili iznevjerio, nego je možda u tom trenutku bila veća zabrinutost na strani onih o kojima skrbi, o obitelji, o nekim egzistencijalnim situacijama zbog kojih možda nije moglo biti kako je vama bilo potrebno. Ja sam uvijek za drugu šansu, za treću već ne. Zašto? Zbog toga što se u svakom odnosu može dogoditi pogrešna procjena, ali isto tako postoje i načini da se popravi ono što nije učinjeno kada je trebalo. Dakle, rad na prijateljstvu je cjeloživotan i ovisi o obje strane. No, treba procijeniti je li vrijedno stalnih ulaganja, opraštanja i popravaka, ili je ipak najbolje prerezati i krenuti dalje.

Olako shvaćamo prijateljstvo i često ga uzimamo zdravo za gotovo, a na taj ih način gledaju i naša djeca koja su u puno lošijoj situaciji od nas. Ona su izgubila spontanost u, općenito, sklapanju novih odnosa, uplašena su jedno od drugog, previše im je imperetiva na leđima, od njih se očekuje previše u bilo kojem odnosu, posebno u vršnjačkim. Nekada mi se čini da su današnja djeca uskraćena za pravog prijatelja, najboljega, cjeloživotnog, onog s kojim nakon niza godina sjediš u nekom kafiću i smiješ se poput malog djeteta glupostima i smicalicama koje ste nekada skupa kao klinci radili. I tako je sve u tom trenutku lagano! Pitam svog sina čuje li se s nekim iz svoje srednje. Odgovara mi: "Baš i ne". COVID je njegovoj generaciji oteo ta iskustva. Njemu je stoga čudno kada vidi da sam ja i danas u vezi s ekipom iz moje srednje škole, a čak i ne živim u gradu u kojem sam odrasla. Njima kao da to i ne nedostaje. Njihovi su odnosi drukčije dinamike, uz njih se spominju pojmovi poput blokiranje, sinanje, ignoriranje, lajkanje i slično, što je preuzeo one nekadašnje: druženje, upoznavanje, šetanje, igranje...

Nekad mislim da nove generacije najbolje opisuje pojam INSTANT jer im je danas sve tako: hrana, odrastanje, školovanje, druženje, odnosi s roditeljima, odnosi prema sebi... Kako da onda shvate prijateljstvo? Naglo upadaju u neke odnose i isto tako naglo ispadaju iz njih, drukčiji su im kriteriji prema kojima se definiraju kao prijatelji, nema tu emotivnog zdravog interesa ili dobne zaigranosti u kojoj je kruna prijateljstva zajedničko ogovaranje prve simpatije, prvih ljubavi, osporavanje roditeljskih pravila, slušanje do dugo u noć zajedničke omiljene pjesme uz suze... Današnji se klinci boje jedni drugih, strahuju da su neuspješni i da kao takvi nisu dovoljno dobri da bi nekom bili prijatelji. Nažalost, često i ne žele imati prijatelje, bolje im je u samoizolaciji, ne ulažu previše u odnose za koje, kako kažu, "znaju da nemaju smisla", "Sve što želim znati", kaže mi jedan dječak, "ionako mogu pitati Umjetnu inteligenciju." Boje se povjeravanja, izdaje, sramoćenja, ne vjeruju nikome. Normalno je za nas odrasle, s obzirom na veliko iskustvo, da s godinama sve manje vjerujemo ljudima, ali djeca bi morala vjerovati u prijateljstvo i potruditi se oko prijatelja.Jer prijateljstvo donosi vedrinu, srdačnost, toplinu, povjerenje, razmijevanje - ako je pravo. Ako kao dijete nemaš prijatelja, kako ćeš ih znati steći u odrasloj dobi. I još teže - kako ćeš ih znati sačuvati?