Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Neke tuge ostaju u nama, ma koliko vremena prošlo
Datum objave: 17. studenog, 2022.

U studenome se sve doima tužnije, ulice, trgovi, priroda, a posebno ljudi. Stalno su neki zastoji u prometu, pa dok strpljivo čekam u kolonama, profesionalno deformirano promatram ljude u prolasku, njihova lica, hod, držanje... Trudim se opaziti nekoga tko vedro, veselo, žustrim korakom ide naprijed. Raduje se jer je jutro, novi je dan, ispisuje se novo poglavlje u knjizi života. Teško uspijevam pronaći nečiji osmijeh, vidim i sebe u retrovizoru ozbiljnu, zabrinutu.



U studenome smo svi tužniji, sjetniji, zamišljeniji... Na početku su mjeseca Svi sveti, kada se prisjećamo najdražih koji više nisu s nama, a onda se počinju nizati tužne obljetnice vezane uz najteže dane Domovinskog rata, kada se svatko povuče u svoje misli i ponovno proživljava sve ono što je, brojeno u danima i godinama, već daleko, a u srcima još blizu, kao da jučer bilo.

U Osijek sam stigla u kolovozu 1992. godine. Sestra i ja znale smo ponešto o gradu koji će nas primiti u svoje okrilje, ali tek pri dolasku u razrušen i ranjen grad počinješ uistinu shvaćati koliko se ljudima u tim vremenima život odjednom nepovratno promijenio. Sve je stalo i sve je postalo drukčije, traumatično, bolno. Nas smo dvije živjele u starom studentskom domu u kojemu su bili mnogi studenti prognani iz svojih domova. S njima smo dijelili strahove i boli, sve što su nam ispričali u dugim studentskim noćima kada je bilo važno imati s nekim podijeliti teško, do tada nepojmljivo ratno iskustvo.

Moja je generacija maturirala neposredno prije rata, neki su praktički iz školskih klupa odjenuli uniforme, preko noći su sagledali svu ozbiljnost života. Do rata nisam puno znala o Vukovaru kao ni o mjestima blizu njega. Međutim, u suživotu sa studentima koji su iz njih došli uspjela sam upoznati svaku ulicu grada heroja. Krajem studija uspjeli smo s našim poznatima iz tog grada i s roditeljima obići Vukovar. Nikad duža šutnja među nama. Nikada veća težina u prsima, nikad toliko tuge u mislima. Nestao je grad, nestali su ljudi, mnogi su ostali bez cijele obitelji. Gledaš, šutiš i pokušavaš zamisliti kako je bilo u tim porušenim kućama, taj strah, patnju, bol, gubitak, tugu, neizvjesnost, strepnju, iščekivanje... nezamislivo. Još su do jučer te kuće bile pune života, radosti, nade, očekivanja lijepih životnih događaja i iščekivanja uspjeha vlastite djece, rađanja, udaje, ženidbe, svijanja obiteljskih gnijezda... Odjednom je sve stalo.

Dok smo hodali kroz grad, nitko nije ništa govorio. Svatko je u sebi pleo niti svoje tuge, lomio osjećaje. Zašto? - pitaš se.

Poslije sam, radeći na Psihijatriji, čula bezbroj priča od ljudi koji su prošli pakao tih vremena. Ni jedan film, ni jedna knjiga ne može dovoljno precizno prikazati kako je doista bilo. Ali to možete iščitati s lica ljudi koji su to proživjeli. Prikazuju ovih dana na televiziji emisije posvećene tom dobu, neke od njih pričaju o mladim dečkima koji su netom po ulasku u zrelost ili odraslost stupili u Hrvatsku vojsku. Neki su se vratili kući, ali mnogi, nažalost, nisu. Stalo je djetinjstvo, stalo je mladenaštvo, stalo je druženje, stali su zajednički životi, ljubavi... Dok govore o tim teškim vremenima, pitaš se pate li oni više zbog toga što su ostali živi ili zbog toga što se njihovi prijatelji nisu s njima vratili iz rata. Njihovi tužni pogledi, mimika, gesta, drhtaj, suza... sve je to abeceda koja ispisuje tugu za izgubljenim. Istovremeno, i u tom užasu javi se pokoji osmijeh, onda kada spominju zajedništvo, prijateljstvo, brigu za drugoga više nego za sebe. Ta su hrabra srca kucala da bi obranila sebe i svoje od zla koje želi oteti dom iz kojeg sve potječe. To je ta generacija odgajana u duhu da srce preuzme racio kad je najteže. Toj se srčanosti i upornosti i danas divimo i odnosimo se prema njoj s posebnim poštovanjem.

Važno je djeci novih generacija ukazati na vrijeme kada su svi bili jedno. Slušam ovih dana priče ljudi - junaka iz tog vremena, skromni su u veličanstvenosti svoje borbe, ponosno se prisjećaju vremena kada je bilo bitno biti čovjek i pokazati koliko se voli grad u kojemu si rođen, koliko je važno biti dobar suborac, čvrst onda kada će mnoge paralizirati strah, a prijetnja smrti obeshrabriti.

Koliko god mi je bilo teško u početku uklopiti se u razrušene vizure Vukovara i Osijeka, danas, trideset godina od kada sam i ja, Metkovka, dio Slavonije, mogu samo reći da se s posebnim poštovanjem i pijetetom klanjam svim ljudima koji i na ovu tužnu obljetnicu ponovno proživljavaju sve strahote tog vremena, tuguju za svojima, a neki od njih još ne znaju gdje su njihova djeca, roditelji, sestre, braća, susjedi....

Svaki put dok hodam vukovarskim grobljem, toliko se toga skupi u meni, a kao majka posebno iskazujem svoje suosjećanje s majkama koje još tragaju za svojom nestalom djecom, za istinom, ma koliko bolna bila.