Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Zapitajte se: Što da je to moje dijete?
Datum objave: 4. studenog, 2022.
Moj je otac uvijek govorio da je čovjekova vrlina ako je u mogućnosti jednako razgovarati i s obrazovnom osobom i s onim koji nije školovan, ali je i dalje čovjek. Govorio je kako nije u redu da se zbog određene moći, prmjerice više razine obrazovanja, prema nekome ponašamo "svisoka". Iz obiteljskog doma nosim taj roditeljski savjet da se ni prema kome ne ponašam superiorno, da ne smijem sebe uzdizati, a druge pritom uniziti ili poniziti.

Svatko je u nečemu poseban, svatko je unikatan, zbog toga je razloga svijet ovakav kakav jest - raznolik. No, kad sam razaočarana okruženjem, i sama sebi znam obećati kako ću od sutra drukčije: kako netko prema meni, tako ću ja prema njemu, neću se više toliko davati za javno dobro, prestat ću ukazivati na negativnosti koje izviru iz svih pora ovog društva, ponašat ću se i kao pustinjak na nenaseljenom otoku, nakon posla mobitel off, a u glavi stav "brigo moja, prijeđi na drugoga". No, drži me to samo nekoliko minuta, jer ako se ikoga može uvijek dobiti na telefon, sigurno sam to ja. Zašto? Nekako me savjest zapeče ako se ne javim, a netko me možda treba "iz muke". U poslu koji uključuje rad s ljudima, a posebno s pacijentima, odmah u početku moraš prihvatiti da ti ne dolaze ljudi jer im je u životu sve dobro, nego baš naprotiv - nešto je zapelo, teško je, stresno, bolno, obitelj pati, dijete se muči, nitko nije sretan. Ako niste spremni na ljudsku patnju ili bol, ili potrebu da svoje loše ponudi vama, umjesto nečeg lijepoga, niste dobro odabrali kad ste odlučili raditi posao kojim se ja bavim. Rad s ljudima traži dijelom i stalan rad na sebi. Takav rad na sebi istodobno razotkriva i slabosti, daje uvid u vlastite dubine, stavlja na kušnju razmišljanja, propituje načine kako se sami nosimo s teškoćama kojih je i previše. Ako ste psihijatar, a u kontaktu s pacijentima (i njihovima) bivate arogantni, bahati, ponašate se superiorno, onda ste promašili profesiju. Ima nas različitih i svi moramo shvatiti da nekim ljudima nije u životu jednostavno kao što je možda nama. Umjesto da smo zahvalni na onome što imamo, često inzistiramo na onome što mislimo da nam nedostaje. Upravo zbog te sebičnosti i egoističnih potreba da imamo baš sve, ne razumijemo one koji nemaju često ni osnovno. Godinama gledam u poslu ljudsku patnju, bol, tugu, nečije gubitke, slabosti, teške situacije koje ih lome, a uz sebe nemaju nikoga da im pomogne da se opet usprave... Gledam kako ljudi gube sebe, svoje dijete, gube um, razboritost, gube ponos, dostojanstvo... Svaki put zahvalna sam na onom što imam, prije svega na dvoje zdrave i dobre djece. Nekima se to čini nedovoljnim, meni i previše.

Jedna od stvari koju sam često morala sama kod sebe revidirati jest i moj odnos prema pacijentima koji su bili u dobi moje djece. Uvijek bih sebe zapitala: "Što da je to moje dijete", i nakon toga bih bila nježnija. Nekako s godinama i kako život leti, osobno sam sve češće nekako blaža i prema sebi, ali i prema drugima, nastojim razumijeti tuđe postupke, reakcije ili razmišljanja i uvijek mislim da valjda u svakom od nas mora biti i nečeg dobroga, inače sve gubi smisao. Moja je sreća da me život uvijek ponese prema nekim dobrim, plemenitim ljudima koji me obogaćuju. Zato nikad ne toleriram nečiju potrebu da nekog drugog obezvrijedi ili ismije zato što je slabiji.

Slabost dolazi u različitim oblicima - u tjelesnoj masi, intelektualnim kapacitetima, finacijskom stanju, podrijetlu, razini obrazovanja, podršci izvan i unutar obitelji, društvu koje ima ili nema sluha za slabijeg... Postoje brojni načini da i mi sami nečim dođemo u skupinu "ranjivih". Rijetko o tome mislimo na takav način, ali vrtlog života je takav da nikada ne znate gdje će vas odnijeti. Možda i u situaciju da ćete se i sami osjećati kao "slabiji", boljet će vas, jer su drugi grubi i nepravedni prema vama, a vi im se ne možete, ili se ne znate oduprijeti.

Ovih sam dana stjecajem poslovnih okolnosi mogla nakratko obići i svoje roditelje u Metkoviću. Nas je četvero, dvije sestre i dva brata, svi smo odrasli, ali roditelji nam i dandanas ponavljaju: "Ako imaš priliku pomoći, pomozi. Zauzvrat ne očekuj ništa, samo da možeš biti u miru sa sobom i da znaš da si napravio što si mogao". Kad smo mi odrastali, bilo je nepojmljivo rugati se nekome ili nekoga istući jer je drukčiji. Ako bi se ipak dogodilo da smo ismijavali nekoga jer je nosio naočale, mucao, bio premršav ili predebeo, ako je siromašan, slabo učio, naši bi roditelji to tako dobro znali riješiti da nam nikada više na um nije palo biti okrutan prema sebi sličnima, djeci.

Nisam bila baš pretjerano mudra kada sam odlučila pogledati snimak na kojoj netko puno "moćniji u masi", ali bitno slabiji u svemu onome što nas čini ljudima (empatija, dobrota, nježnost, razumijevanje, plemenitost), ima potrebu ismijavati nečije dijete koje je došlo s namjerom da traži posao, da radi, da sam zaradi. Nije mene baš lako slomiti, život mi je često išao krivim putem, ali sam se uvijek vratila na pravi. No, ovaj me snimak, iskreno, slomio, rasplakala sam se u kafiću usred rodnog grada. Gledala sam to dijete i pomislila kako bi bilo da je to moje dijete, i da tog djeteta više nema. Taj snimak pokazuje koliko smo jadno društvo, u kojemu snagu odmjeravamo na onima koji nam se ne mogu suprotstaviti, i to ne zato jer su fizički slabiji, nego zato što u njihovom spektru razmišljanja nema zlobe, pakosti, grubosti, nema smišljenih loših radnji, želje da nekom učine zlo, da nekoga namjerno povrijede. Ne! Oni uistinu jesu djeca s "posebnim" potrebama, a kasnije odrasle osobe, ljudi poput nas, koji imaju pravo na dostojanstven rad, pravo na ljubav, prijatelje, pravo na sve što im pripada kao punopravnim članovima društva. Snimak je pokazao koliko "normalni" mogu biti sebični i zli, a koliko djeca s "posebnim potrebama" još imaju nešto što mi trajno gubimo - dobrotu, naivnost i vjeru da su svi ljudi dobri i dragi i da im žele dobro. Snimak ukazuje na to da smo iznevjerili našu djecu i sebe. Ako imamo u sebi još kap dobrote, zamislimo se svi i upitajmo: "Što da je to moje dijete?". Od toga sve kreće.