Vrlo je časno i odgovorno imati priliku predavati studentima, a osobno se najviše radujem tome što od njih uvijek doznam nešto novo. Mlađi su, digitalno su spretniji i raduje me kada zadanu temu prouče na svoj način te mi ukažu na novosti koje meni nekad promaknu. Ne stignem sve, pa rado upijam informacije i od svojih studenata. Ovog su me tjedna zgrozili podatcima vezanim uz utjecaj društvenih mreža ili društvenih platformi na našu djecu.

Priča je krenula od slučaja iz Vijesti koji se odnosi na mladu djevojku koja je u kući, nakon što ju je majka opomenula da ne smije koristiti internet jer je bila u pijanom stanju, agresivno postupila, jednostavno rečeno, fizički i verbalno napala svoju majku. Dodajem i podatak da je kući došla u vrijeme kada bi tinejdžeri odavno trebali biti u svom krevetu, a ne po kafićima i parkovima, pijani, drogirani, polusvjesni svega oko sebe, prijemčivi za sve gluposti koje im se danas nude na svakom koraku. Iskreno, u svom poslu takve situacije gledam vrlo često - pijani, agresivni, drski, prkosni, neugodni, bahati i arogantni klinci koji su sa stavom "tko mi što može" i "probaj mi nešto učiniti, pa ćeš vidjeti". To "vidjeti" odnosi se primarno na njihove prijetnje da će prijaviti roditelja ako se krene na neki način braniti od tog istog agresivca koji dolazi kući pijan, drogiran i sa stavom "ako me tko takne, ima da se sve puši". Da. Istina je. Djeca danas sve češće prijete roditeljima da će ih prijaviti na specijaliziranim telefonskim linijama, službama, centrima, policiji... Zašto? Zato što taj isti jadni roditelj strepi do 3 ujutro jer se taj klinac ne želi javiti na telefon koji mu roditelj plaća, ne želi reći gdje je i kada će se vratiti u kuću ili stan za koji taj roditelj radi od jutra do sutra i financira sve što ovaj život danas traži. Isti taj klinac koji će mrtav-hladan prijaviti roditelja koji će nakon toga dobiti prijavu, možda i novčanu kaznu, noć u pritvoru i savjetodavni rad. Pritom, dakako, mislim na roditelje koje su djeca lažno prijavila, iz inata. Što dalje? Ako sustav nakon takve prijave djeteta koje u sitne sati dolazi pijano i drogirano u polusvjesnom stanju i uz to još fizički zlostavlja braću, sestre, roditelje, djeda ili baku, kazni roditelja, tko onda dalje preuzima brigu nad djetetom?

Kažu mi moji studenti: "Društvene mreže odavno su glavni odgojitelji naše djece." A na njima nema savjeta što da roditelj radi u situaciji kada dijete tjera po svom, a sustav kažnjava roditelja, dok se svi drugi drže one - brigo moja, prijeđi na drugoga. Slažem se s mojim kolegom iz Splita koji kaže kako brojni kvazistručnjaci i kvaziterapeuti pod izlikom da se brinu o djeci i njihovim pravima "zeznu" tu istu djecu.

U sustavu postoji paradoks - s jedne strane godinama stvarnim roditeljima zlostavljačima dajemo milijun šansi da poprave nešto u svom ponašanju prema djetetu, do razine kada potpuno upropaste dijete ili ga u konačnici ubiju. Ako se djetetu traži bolje rješenje, to najčešće znači da promijeni po pet-šest udomiteljskih obitelji i isto toliko odgojno-popravnih ustanova, a na kraju opet dijete plati ceh pravog roditelja zlostavljača. Nigdje se kao kod nas ne da toliko novih prilika roditeljima zlostavljačima, alkoholičarima, agresivcima, da shvate što uopće znači biti roditelj. Godinama isti "neroditelji" crpe sve sustave: zdravstvene, socijalne, pravosudne i školske, a umjesto da je dijete u fokusu, svi se trse da ugode tom roditelju zlostavljaču. Bojimo se njihove agresije, medijskih nastupa, prijetnji, ucjena, pisanja raznim institucijama. Strepimo od onih koji bi davno trebali biti u zatvoru zbog opetovanih kršenja svih djetetovih prava.

S druge strane, nepravedni smo prema pravim brižnim roditeljima, koji nastoje odgajati svoju djecu, žele im biti autoritet, roditeljima koji strepe noću i lude od brige jer ne znaju gdje su im djeca... Noć je često tako tamna da lako proguta mladu osobu, a seksualnih je predatora sve više. I ako taj roditelj ludi od brige i nastoji utjecati na svoje dijete da se promijeni... e tada sustav udara maksimalno. Moje je pitanje: Ako taj roditelj ne smije svom djetetu postaviti nikakva pravila i ne smije mu uvesti obveze i odgovornost, ima li taj roditelj pravo reći sustavu: "Evo vam ga, pa ga onda odgajajte po svom."

Uvijek mi postavljaju isto pitanje: Gdje se pogriješilo u sustavu? Odgovor nije jednostavan, ali kaže se da vrč ide na vodu dok se ne razbije. Svi previše filozofiraju, nude instantna rješenja, kritiziraju roditelje, mašu knjigama i priručnicima za savršeno roditeljstvo, ali kada se realno treba baviti tom istom djecom, obično ispadne najlakše usmjeriti ga prema psihijatriji.

Psihijatrija, pak, liječi one koji su zbilja bolesni i pate, duševno pate. Psihijatrija ne odgaja niti naše stezulje i lijekovi odgajaju djecu da slušaju svoje roditelje, bake, djedove, profesore, učitelje, odgojiteljice...

Osnažili smo pogrešna prava i sad ubiremo gorke plodove promašenih odluka. Nije na psihijatriji da odgaja djecu kojoj se dopustilo da budu neodgojena, a uz to kažnjavamo prave roditelje. Onima patološkim dajemo medijski prostor da pljuju po sustavu koji im, nažalost, prečesto ide naruku. Razmislimo dobro o tome, jer sada je već loše, a može biti i gore!