Nedavno mi je sugerirano da iz iskustva rada s djecom dam neki savjet učenicima, roditeljima, nastavnicima vezano uz aktualni početak školske godine. Uime istine priznat ću pred svima kako me osobno jako raduje činjenica da od ove školske godine više ne moram na roditeljske sastanke, da više ne moram otvarati e-dnevnik i da više neću trpjeti stres zbog toga... Sretna sam što više neću strepjeti od svega što donosi kraj školske godine, a posebno famozna matura.

Osobno nisam sklona pretjeranom općenitom pametovanju, jer svako je dijete priča za sebe. Nešto što je primjenjivo za jedno dijete, često, nažalost ili srećom, nije za drugo. Ne slažem se ni s novim stavom da je majčinski instinkt samo mit, da je majčinski utjecaj precijenjen, jer radeći posljednjih dvadeset godina s djecom i roditeljima iz prvog sam reda imala priliku vidjeti što sve majka može kada je njezino dijete ugroženo. Snaga koju majka posjeduje u trenutku kada se boji za svoje dijete ili ga vidi u situaciji koja im ga ugrožava, e ta snaga pokreće svijet! Ipak, odmah naglašavam kako govorim o zdravim majkama, ne o onim patološkim, koje zbog niza drugih razloga koji nisu predmetom današnje moje kolumne ugrožavaju sigurnost svog djeteta. Dakako, važna je i uloga očeva koji su uz majku i uz dijete svaki put kada je uzajamna povezanost između roditelja najvažnija.

A kad spominjem majku i oca, reći ću nešto i o tome kako je sve više mladih parova koji vrlo rano shvate da odabir partnera ili partnerice za zajednički suživot i nije bio baš najbolja odluka ili nije ono što su očekivali. Ili su današnji mladi previše na neki način svoji, pa ne žele tek tako sklapati kompromise u zajedničkom životu poput naših baka, djedova ili roditelja. Broj razvoda raste u cijeloj državi, ni Osijek nije iznimka. Međutim, brojne situacije pokazuju kako je za dijete bolje imati dva roditelja koja su puno bolja kada nisu zajedno. Stoga je važno naglasiti kako brakorazvod ne znači nužno kraj, nego vrlo često nove mogućnosti i za djecu i za dojučerašnje supružnike.

Kada sam jednom zamolila mojega malog pacijenta da nacrta kako se osjećao kada su se mama i tata odlučili razvesti, nacrtao je sebe s podignutim rukama i osmijehom na licu. Upitala sam ga znači li da je bio sretan, na što mi je odgovorio kako mu je to bio najsretniji dan jer od tada mama više nije bila tužna, a tata se više nije derao. "I svi su bili vedriji", otkrio mi je.

Nježne su godine kada se brojna djeca suočavaju sa situacijom da se odjednom obitelj "dijeli" na maminu i tatinu. Shvate da više neće zajedno živjeti na istoj adresi, da će viđanje s jednim od roditelja biti drukčije. Dijete često promijeni adresu, ponekad grad, odlazi u novu školu ili vrtić, preko noći izgubi prijatelje, dom, osjećaj obiteljskog zajedništva. U tim situacijama mnogi dojučerašnji supružnici postaju najveći neprijatelji, ne biraju sredstva ni načine kako da povrijede onoga drugog, a pritom zaboravljaju da, iako više nisu par, ostaju zauvijek roditelji svojoj djeci. Stoga je važno da svoju energiju usmjere primarno u to da djetetova tranzicija u novu životnu stvarnost bude što bezbolnija. Vrlo je tanka nit između ljubavi i mržnje, na to treba pripaziti radi dobrobiti djeteta.

Dijete često sebe okrivljuje za nemie situacije, iskazuje odgovornost za razvod roditelja, osjeća se nesigurno, uplašeno, zabrinuto... Nažalost, često se obitelj i rodbina, pa i prijatelji dijele u tabore, zauzimaju se strane i pozicije. U školi se također dijete osjeća da je "manje vrijedno", kao da na leđima nosi teret "podjele" svojih roditelja. Osobno se u radu često susrećem s djecom koja su opterećena situacijom u kojoj više obitelj nije potpuna, već je zbog nekog razloga odjednom prisutan samo jedan roditelj. Djeca često ne razumiju zašto se to dogodilo, jer roditelji zaborave objasniti djetetu zašto je život s dva roditelja lošiji nego život s jednim. Zaborave reći djetetu da ono i dalje u svom životu ima oba roditelja, i mamu i tatu, jedino što oni više ne žive zajedno. Razvod je jedan od najstresnijih događaja u djetetovu životu, a dodate li uz to i polazak u školu, promjenu škole ili polazak u viši razred ili na višu razinu obrazovanja, pa pokušajte razumjeti koliko je dijete pod pritiskom. Ako se to ne učini, dijete "popuca" i u tom kaosu u svojoj glavi zaključi kako je najbolje da ga nema, jer je, misli, ono uzrok roditeljskih svađa, razmirica i ružnih riječi. Roditelji često zaboravljaju da dijete voli i mamu i tatu, da treba oboje u svom životu, pa ako želite dobro svom djetetu, trebate se izdignuti iznad vlastitih frustracija i pokušati zajednički s bivšim partnerom ohrabriti dijete da i dalje čvrstim korakom korača kroz život. Nije to lako, često je puno osjećaja koji opterećuju odnos dvoje ljudi, puno je tu povrijeđenih ega, obiteljskih upletanja, imovinskih razmirica, svega onoga što dijete ne bi trebalo znati niti bi ga to trebalo doticati. Upravo zbog toga, kada se već dogodi razvod, nužno je primarno zaštiti dijete od njegovih posljedica. Djeca vide, slušaju, pamte, oponašaju i sve ono čega mislimo da nisu svjesna ili da nisu u stanju shvatiti. Jako griješimo!

Upravo u skladu s navedenim, važno je imati i podršku unutar škole, od nastavnika, stručnih službi i vršnjaka, da se dijete ne osjeća izgubljeno, manje vrijedno, na neki način (kako mi često kažu) "obilježeno". Starija djeca, adolescenti, krenu često putem autoagresije, ovisnosti, prkošljivosti i poremećaja u ponašanju. Nisu rijetki ni pokušaji suicida, a sve s ciljem da netko shvati koliko im je teško. Ili da pokažu roditeljima svoj bunt zbog situacije za koju su odgovorni roditelji, a ne oni.

Dakle, ako prestanete biti sudionici u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, a imate zajedničku djecu, vaši se putevi ipak presijecaju jer ste zauvijek povezani činjenicom da ste cjeloživotni roditelj svojoj djeci. Nažalost, mnogi roditelji to zaborave ili ignoriraju.

Dijete se treba umiriti razumijevanjem da vi pripadate njemu, a ono pripada vama. ()