Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Lakše je osuditi nego pokušati razumjeti
Datum objave: 18. ožujka, 2022.

Pokušajte nekada, za promjenu, samo sjediti i mirno promatrati ljude oko sebe. Pogledajte ih malo bolje, zagledajte se u izraz njihova lica, povremeno se okrenite pa vratite pogled. Probajte bar nakratko promisliti što se krije ispod površine, što taj čovjek sada misli, kamo mu misli lete, kako se osjeća...



Nije nužno biti stručnjak da samo trenutak svoje pažnje odvojite za promatranje ljudi oko sebe na način da pokušate uhvatiti onaj milipokret koji odaje kako se taj muškarac ili ta žena toga trena osjeća. O da! Lice zna sve otkriti! Jasno odaje je li se tko naspavao, je li na vrijeme ustao pa je uspio u detalje popraviti svoj izgled i uredne vanjštine izići iz kuće. Možda je uspio i doručkovati, odvesti na vrijeme djecu u vrtić i školu, možda je prespavao posao pa sada zabrinuto razmišlja kako se opravdati pred poslodavcem. Neki upravo u tom trenutku razmišljaju o tome da su pred otkazom, osjetili su da se nešto sprema, prolaze pogledom kroz vas, osjećate taj pogled i neugodno vam je pomaknuti se. Kao da ste i sami svjesni težine tuđeg trenutka. Zabrinut je jer slijedi domino-efekt: više nije sigurno hoće li moći platiti vrtić, što će biti sa stanom kupljenim preko APN-a na kredit od 30 godina... Nije imao sreće biti nasljednik. Naručuje kavu, pa žesticu, još jendu kavu, opet žesticu. Velika je vjerojatnost da će prijeći granicu, stići će teturajući u svoj skupo plaćeni stan. I onda slijedi klasična priča: supruga, koja je nervozna i ljutita, još ne zna za otkaz i sve što se sprema... Djecu žurno stavlja na počinak, nakon toga pomaže mužu da se i on nekako ugura u postelju. Razmišlja, je li to početak većih problema s alkoholom, mora li svake večeri ovako, je li mogla bolje izabrati, što reći djeci, kako joj objasniti da tata ne ide na posao, kako se opravdati svojima na poslu jer ne može ostaviti djecu s ocem u takvom stanju... Dakle, itekako je moguće da netko za koga ste olako zaključili da besposličari u kafiću i od ranog jutra trusi žestice nosi teško breme i bar isprva ne zna hoće li naći rješenje.

Pokušajte promatrati dalje. Bacite pogled prema ženi s malim djetetom koja nervozno pali cigaretu za cigaretom. U vama ljutnja jer nije vam jasno zašto truje i sebe i dijete. Mogla bi uštedjeti na cigaretama, kupiti djetetu nešto ili sebi priušiti nešto da ne izgleda tako umorno, iscrpljeno, čak zapušteno. Ni ona vas ne gleda, nije ju briga što mislite o njoj, prelazi preko vas nezainteresiranim, tupim pogledom, od kojega ste se naježili jer u njemu u tren prepoznajate strah, tugu i neizvjesnost. Razmišljate, možda si je netko u pola noći uzeo za pravo istjerati tu ženu van s malim djetetom. Ona nema nikoga kome bi se obratila za pomoć, roditelje ne želi opterećivati, prestari su za brige, a i nema im srca reći da su ipak bili u pravu kada su joj savjetovali da ne srlja u brak. Trebalo je doista prvo dati još tih nekoliko ispita, zasposliti se, imati svoj kruh u rukama. Sada bi sigurno drukčije, ali život često ne podijeli dobre karte... Dakle, niste u pravu kada na prvi pogled zaključite da je nebrižna, neugledna i neodgovorna. Do jučer je bila suprotno od toga, ali ju je netko tko je zauzeo poziciju moći oslabio. Traži način kako ponovno pronaći sebe.

Prijeđite dalje pogledom. Čovjek u sedamdeset i kojoj sjedi sam, gleda uokolo i dugo mu treba da se odluči što bi mogao popiti. Ne sviđa vam se, zaključujete - predugo gleda svaku ženu, čak i najmlađe, možda je pedofilski predator. Ne želite mu susresti pogled jer ne možete biti sigurni hoćete li se moći suzdržati i ne pokazati mu koliko vam je odbojan. Zapravo ste u krivu. Nesretni je starac nedavno izgubio sina jedinca koji se godinama liječio od maligne bolesti, prije toga i suprugu od korone. Dijelio je 50 godina s njom dobro i zlo. Gotovo isto toliko radio je u jednoj tvornici i uspio zaraditi mirovinu, toliko malu da si ne može svaki dan priuštiti ni kavicu u kvartovskom kafiću. Rado dolazi onamo jer mu je najstrašnije biti sam u kući i osjećati tu prazninu, tugu, sablasnu samoću i strah od nadolazeće smrti, od patnje... Potrebno mu je da bude s nekim drugim bićem, makar s nepoznatim u kafiću. Nekada je ondje poznavao mnoge, danas gotovo nikoga. No tuđi ga razgovori podsjećaju na davna druženja, tuđi zaljubljeni pogledi na one koje je nekada izmjenjivao sa ženom. Sjedi, povremeno uzdiše, možda silno priželjkuje da mu netko sretne pogled, da razmijeni poneku riječ, makar o oblacima koji će donijeti kišu. Unuka nema, sin se nije ženio, nema više nikoga svoga, konobar koji mu donosi kavu i gosti koji sjede u kafiću postaju mu poput svojte. Dakle, opet ste pogriješili.

I na kraju, u kutu sjedi mladić, po godinama vam se čini da je dobi vašeg sina, srednjoškolac. U startu vas živcira ocjena da je u kafiću umjesto u školi. Markira sigurno, mislite, tu se sakrio i troši novac roditelja. Usuđujete se zaključiti da su mu i roditelji zakazali pa, eto, imaju tako neodgovornog i razmetljivog sina, koji će jednog dana umjesto od svog rada živjeti na račun poreznih obveznika. Ljutiti ste. Najradiji biste ustali i prekorili ga, ali niste njegova mama.

Da, niste. Nedavno je izgubio svoju mamu, bila je bolesna godinama, borila se, ali je bolest pobijedila. Tata mu je davno otišao, bio je malen, nikada ga i nije bilo u njegovu životu. Sestra i on sada su sami. On je stariji i tek je nedavno postao punoljetan, pa može biti sestrin skrbnik. Ustao je rano jer ide na vozački, poslijepodne je škola, a planira ovog ljeta na sezonu. Treba nešto zaraditi da bi sestra i on mogli iduću godinu preživjeti. Naslijedili su imanje u okolici grada. Razmišlja kako bi mogao osnovati OPG, dobiti poticaje i širiti posao. Preumoran je, nije dovoljno spavao zbog učenja i sada pije kavu, jeftinija mu je od doručka.

Želim vam poručiti - mnogo toga nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled. Najlakše je osuditi, uperiti prst, odmahnuti glavom... Teže je biti čovjek, dati šansu, pokušati razumjeti... Ako već ne možete ili ne želiti pomoći, nemojte ni odmoći.

Kad bi bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na Zemlji ostalo ni jedno živo biće. (Meša Selimović)