Osijek je oduvijek bio iznimno važno središte svih oblika kulture, a osobito kazališta, čije organizirane početke nalazimo u prvoj polovini 18. stoljeća. Počeci kazališnog života odvijali su se uglavnom u osječkoj Tvrđi, u raskošnoj i monumentalnoj palači Generalata koja je sagrađena 1726. godine. Tu su se kazališne predstave održavale sve do poslije sredine 19. stoljeća, kada je sagrađena prva namjenska kazališna zgrada u našem gradu.

Ova je ranohistoricistička katnica nastala na poticaj nekolicine kulturnih, obrazovanih i bogatih osječkih, a ujedno i slavonskih, plemićkih i građanskih obitelji koje su si kazališnu umjetnost htjele i mogle priuštiti u svome gradu. Kazališna zgrada nije nastala kao gradska, županijska ili državna inicijativa, nego građanska ideja i investicija. Nekolicina se entuzijasta okupila oko sjajne ideje čijom bi realizacijom Osijek postao nova točka na kulturnoj slici Habsburške Monarhije, koja se godinu i pol nakon otvorenja osječke kazališne zgrade pretvorila u Austro-Ugarsku Monarhiju. Članovi su utemeljili društvo za izgradnju, među sobom rasprodali dionice koje su kasnije kolale unutar istog kruga dok se na kraju sve nisu našle u vlasništvu nekoliko osoba koje su uglavnom bile u nekakvom srodstvu. Znamo da su u gradnji participirali svi relevantni slavonski plemići, baruni i grofovi, a među najznačajnijima je bio barun Gustav Hilleprand von Prandau, koji je nakon zgrade osječkog kazališta sagrađenog 1866. godine sufinancirao gradnju bečkog Musikvereina otvorenog 1870. Barun Gustav Prandau bio je kao mladić suosnivač zagrebačkog Hrvatskog glazbenog zavoda, kojemu je bio i prvi predsjednik 1827. - 1828. godine, a zasigurno i sufinancijer gradnje zgrade otvorene 1876. godine.

Osječka kazališna zgrada u Županijskoj ulici od svog otvaranja 31. prosinca 1866. godine do utemeljenja Hrvatskog narodnog kazališta 1907. sezonski se iznajmljivala putujućim kazališnim družinama iz cijele Austro-Ugarske Monarhije, a osobito onima iz Beča koje su izvodile predstave na njemačkom jeziku. Osnutkom Hrvatskog narodnog kazališta kao drugog nacionalnog kazališta u Hrvatskoj, prvog nakon Zagreba, još se više rasplamsala ideja o potrebi izgradnje nove kazališne zgrade. Ta je ideja 1909. godine bila na svom vrhuncu jer novoutemeljeno osječko kazalište svoje prve kazališne predstave nije, zbog zakupa drugih izvođača, moglo odigrati u Osijeku, nego je moralo svoju karijeru započeti gostovanjima u više hrvatskih gradova. U to je ime objavljena i knjižica “Projekt novog kazališta u Osijeku”, koja je tiskana 1909., u ograničenoj nakladi, u Prvoj hrvatskoj dioničkoj tiskari u Osijeku.

ŠTO JE OBJAVIO KNJIŽAR RADOSLAV BAČIĆ

Poznati osječki knjižar i “kulturtreger” Radoslav Bačić u ovoj je publikaciji objavio uvod i tekstove o kazalištu, kazališnoj zgradi, razlozima za izgradnju, mogućnosti financiranja, trenutne izdatke za staru zgradu, troškovnik izgradnje nove zgrade, mogućnosti pribavljanja novca i godišnji troškovnik nove zgrade. Stjepan Kenfelj objavio je mišljenje Hrvatskog kazališnog društva, Oskar Weiszmayer pisao je o mogućnosti amortizacijskog zajma, Dragutin Laubner dao prilog izgradnji, dr. Ante Pinterović objavio je o kazalištu kao narodnoj kulturnoj potrebi, arhitekt Viktor Axmann o gradnji kazališta s troškovnikom, a knjiga završava zaključkom Radoslava Bačića nakon čega slijede prilozi u obliku fotografija netom sagrađenog kazališta u Mindenu, Ostravi, te idejne skice osječkog kazališta koje obuhvaćaju tlocrte prizemlja, prvog i drugog kata, galerije i položajni nacrt zgrade kazališta koje su potpisali arhitekt Axmann i graditelj Domes. Položajni nacrt na jednom listu nudi dvije mogućnosti položaja budućeg kazališta. Prvom bi varijantom kazalište, otprilike u ravnini današnjeg Doma zdravlja, bilo u osi današnje Europske avenije, a oko zgrade bi se formirao nepravilni četvrtasti trg kojim bi promet dalje tekao zavojitim ulicama prema drugim dijelovima grada, a druga je varijanta predviđala novu kazališnu zgradu u središnjoj osi današnjeg Gajeva trga koja bi djelomično bila u osi Deszathyčine ulice.