Ako pogledamo i poslušamo što se sve i na koji način kroz medijsku komunikaciju prezentira javnosti, situacija je, općenito uzevši, sve samo ne normalna. Mnogi će se s pravom pritom zapitati gdje se izgubilo ono staro, odgovorno i moralno novinarstvo, medijska slika kakva je nekad bila, u sveopćoj pomami za senzacionalizmom i, dakako profitom. O toj temi, između ostaloga, za Magazin govori komunikacijski stručnjak Željko Riha, direktor i stariji partner u Riha & Stamac Group Ltd.

- Onog trenutka kada je naslovnicu internetskog medija uredio algoritam, a ne urednik, izgubili smo ono staro, odgovorno i moralno novinarstvo. A sa širenjem umjetne inteligencije, poput ChatGPT-a, situacija je još i ozbiljnija. Nikada više nećemo se vratiti na tu, staru medijsku sliku. Sve više članaka pisat će sustavi poput ChatGPT-a, a naslovnice uređivati klikovi. Bojim se da su mediji i novinarstvo na velikoj prekretnici. Ali nije to prvi put, prekretnica su bili novi medijski formati (radio i televizija), pa zatim internet i društvene mreže. Nisam toliko pesimističan, više sam oprezno optimističan u svezi s budućnosti medija i kako će oni izgledati za koju godinu.

S obzirom na evidentnu dominaciju crnila i žutila u javnom medijskom prostoru, može li se zaključiti da takva komunikacijska praksa (uz časne izuzetke, naravno), dodatno generira pesimizam u društvu? Takvo društvo spektakla postaje sve crnje i surovije, pa se i na optimizam gleda kroz takvu optiku… Vaš komentar?

- Mediji su slika društva, tako da bih rekao da mediji ne generiraju dodatno pesimizam društva, već preslikavaju pesimističnu sliku društva s fokusom na glavnu metriku kako bi preživjeli i novinarima isplatili plaće - čitanost! Društvo u kojem kruži narodna izreka (u raznim oblicima) - "Neka meni crkne krava, samo da susjedu crknu dvije", nema nekog optimističnog puta. Moralno i intelektualno, narodi ovih prostora nisu se previše pomaknuli, možda su promijenili nekoliko političkih sustava, od monarhije do komunističke diktature, no kada se osvrnete oko sebe, Hrvati nisu baš nešto sretan i zadovoljan narod. Prema ovogodišnjem UN-ovom indeksu sreće, Hrvatska je na 48. mjestu, samo za usporedbu s našim susjedima, Slovenija je na 22. mjestu, Bosna i Hercegovina na 71. mjestu, Srbija na 45. mjestu, a Italija na 33. mjestu.

Bez uređivačke palice u medijima, fokusu na klikanost, čitanost i preglede, mediji su odlučili servirati društvu one teme koje ih zanimaju, a kada ste nezadovoljni svojim životom, nesretni, tada vam je teško čitati i gledati kako je nekome bolje, kako je netko sretniji, već vam je lakše ući u taj začarani krug negativizma koje onda pune naslovnice medija.

Koliko je uopće moguće biti optimist u okolnostima kad u društvu dominiraju loše vibracije, kada dobre vijesti nikad nisu dovoljno dobre i uvijek su loše, da se tako izrazim, kad su mediji krcati negativizmom i crnilom?

- Promjena kreće od samoga sebe, pa zatim se prelijeva na društvo o kojem onda mediji izvještavaju. Moguće je biti optimist ako se počnete veseliti uspjesima drugih koji vam mogu biti motivacija da i vama bude bolje. Glavnu razliku u mentalitetu primijetio sam onog trenutka kada sam ozbiljno počeo živjeti i raditi izvan naših prostora, u neobaveznim konverzacijama s kolegama nakon posla, primijetio sam da postoji fundamentalna razlika između društva kod nas i društva razvijenijih zemalja, ta razlika je što god vi radili, kako god odlučili živjeti svoj život, ljudi će vas podržati. Zamislite samo da netko u Zagrebu izjavi kako je odlučio dati otkaz na sigurnom i dobro plaćenom poslu kako bi se fokusirao na karijeru uzgajanja gljiva u Slavoniji, jer tu osobu to čini sretnom. Reakcija kod nas bila bi da ta osoba nije normalna, reakcija u razvijenom društvu je pozitivna i puna poticaja.

Krenimo od sebe, zašto smo nezadovoljni i nesretni, i kako to možemo promijeniti. Danas se sve može promijeniti, od vlade do naših karijera, samo to ne koristimo onoliko koliko bismo mogli.

Sve veći rast pesimizma i zabrinutosti u svijetu pokazuje i istraživanje Edelman Trusta. Zašto je tome tako, koliko je krivac i ovo digitalno komunikacijsko doba, globalna umreženost u kojoj živimo i društvo spektakla kojeg konzumiramo...? Mnogi upiru prstom na medije da truju društvo pesimizmom i lošim vijestima...

- Apsolutno da je, informacije brže putuju nego ikada. Prije samo 100 godina da se dogodio negdje katastrofalan potres, ljudi bi to saznali za nekoliko tjedana, danas saznaju doslovce u sekundi, a i mogu uživo pratiti što se događa. Sve to dovelo je do promjene svijesti i o osjećaju da je sve oko nas loše, no zapravo nije, čovječanstvu zapravo nikada nije bilo bolje, pandemija je prošla relativno dobro, ako je usporedimo s pandemijama u prošlosti, zdravstvena skrb je dostupna većini stanovništva, duže se živi i sve manje i manje je gladi oko nas. A da ne kažem da resursi koje uzimamo zdravo za gotovo (struja, voda, plin), samo prije 100 godina bili su puki san... (D.J.)