Magazin
S INOM NA KAVI: DRUGA STRANA DIPLOMACIJE

Ne smijemo dopustiti da kršćanske vrijednosti nestanu iz naše kolektivne svijesti
Objavljeno 7. siječnja, 2023.
EKSKLUZIVNO U POVODU TRI KRALJA: BRENDAN LEAHY, IRSKI RIMOKATOLIČKI PRELAT I TEOLOG, BISKUP LIMERICKA...

Ključne osobe u formiranju mojih uvjerenja one su koje su me donijele na svijet - moji roditelji. Uveli su me i u duhovni svijet vjere. Sjećam se da sam ih kao dijete gledao kako zajedno izgovaraju svoje jutarnje molitve. Ta slika mi je ostala. Moja je majka imala veliku pobožnost prema Presvetom Srcu. Moj otac je imao malu knjigu molitvi koje je izgovarao. U školi sam imao učitelje koji su mi ulili vjeru. Poslije, kao tinejdžer, bio sam uključen u grupu mladih sa sestrama milosrdnicama, koje su uvelike pratile moj rast do spoznaje da vjera i razum idu zajedno. Dok sam studirao pravo, bio sam uključen u kapelaniju i imali smo prekrasna kratka predavanja s govornicima kao što su John Dalrymple, Michael Paul Gallagher SJ, Brendan Purcell..., koji su mi otvorili dublje horizonte vjere. Također sam počeo svakodnevno ići na misu i mislim da me Isus u euharistiji počeo oblikovati svojom Riječju i Kruhom života - kaže za Magazin Brendan Leahy, irski rimokatolički prelat i teolog koji od 2013. služi kao biskup Limericka, te dodaje:



- Došao sam u kontakt s nekoliko pokreta i pojedinaca koji su mi pomogli. Za mene je, međutim, kao mladog sjemeništarca jako važan bio susret s Pokretom fokolara (to je pokret duhovne i društvene obnove utemeljen u Trentu, u Italiji, 1943., tijekom Drugog svjetskog rata, nap. I.S.). Shvatio sam da sam u svom životu lutao oko individualnog odnosa ja - Bog, ali budući da je Bog uzajamna ljubav, morao sam živjeti svoje putovanje vjere više u smislu moj bližnji - ja - Bog. Drugim riječima, duhovno putovati zajedno s drugima s Isusom među nama.

Papa Benedikt XVI. Leahyja je 10. siječnja 2013. imenovao izabranim biskupom Limericka. Posvetio ga je 14. travnja nadbiskup Cashel-Emlyja, Dermot Clifford, u katedrali sv. Ivana u Limericku. Leahy je bio prvi biskup koji je posvećen u Irskoj od izbora pape Franje, a u biskupiji od Jeremiaha Newmana 1974. Leahy je i predsjednik Veritasa te je 2018. imenovan predsjedateljem odjela za međuvjerski dijalog Komisije za evangelizaciju i kulturu Vijeća europskih biskupskih konferencija. Leahy je uredio i napisao niz publikacija, kako tijekom svoje prezbiterske službe, tako i tijekom svoje biskupske službe.

Grad Limerick može se pohvaliti dvjema katedralama (anglikanskom katedralom sv. Marije iz 12. stoljeća, koja je protestantska, i katedralom sv. Ivana iz sredine 19. stoljeća, koja je rimokatolička). Znači li to da postoje katolička i anglikanska biskupija u isto vrijeme?

- Da, od reformacije postoje dva biskupa, jedan katolički i jedan anglikanski. Trenutno anglikanski biskup nije samo biskup Limericka nego i većine biskupija zapadne obale Irske.


RUKE ZAJEDNIŠTVA


Koja je temeljna razlika u vjeri između rimokatolika i protestanata? Kakvi su odnosi tih dviju vjerskih zajednica?

- Prvo, moram reći da imamo više toga zajedničkog od onoga što nas dijeli. Glavna razlika je činjenica da su katolici u zajedništvu s rimskim biskupom, papom. Također, postoje različiti naglasci u našoj kršćanskoj vjeri i praksi, na primjer u područjima euharistije, svećeništva i načina na koji se vlast obnaša. Ekumenski dijalog je, međutim, pokazao i kako teološke razlike nisu uvijek tako velike kao što mislimo. Sada dublje poznajemo međusobne perspektive, tako da postoji velik prostor za zajedničku molitvu i djelovanje. Odnosi dviju vjerskih zajednica su dobri. Na Božić, na primjer, odem u anglikansku katedralu čestitati okupljenima na proslavi Božića, a anglikanski biskup dolazi u katoličku katedralu prenijeti najbolje želje anglikanske zajednice. Sastajemo se redovito i često posjećujem službe i događaje u anglikanskoj katedrali. Doista, često me traže da pročitam ili dam savjet.

Divim se što još uvijek postoji tako živa bogoslužna zajednica koja čuva svoju vjeru i povijest...?

- Kršćanska vjera ima duboke korijene u Irskoj. No mora se priznati da smo danas, poput mnogih zemalja, sve više sekularizirani. Nedavno smo pak u našoj biskupiji objavili knjigu "O limeričkim svecima i istraživačima". To je knjiga o osobama koje su povezane s Limerickom iz različitih tradicija koje su dale duhovno i društveno vodstvo generacijama ovdje ili diljem svijeta. Ono što nadilazi probleme jest uvjerenje ljudi da im vjera može pomoći da žive za druge. Zajednica je uvijek bila važna Ircima i ponosni smo na snažnu monašku tradiciju, koja je u Irskoj postojala sve do reformacije.

Jesu li u današnje vrijeme dovoljno iskorištene "ruke"? Ruke koje simboliziraju molitvu, zajedništvo, prijateljstvo, podršku...

- To je pitanje koje mi nitko prije nije postavio! Pretpostavljam da je to pitanje kulture. Talijani se često koriste svojim rukama! Irci su, iako nas ponekad zovu Latinima sjevera, suzdržaniji. Ali natjerali ste me da razmislim o tome. Svakako se koristimo izrazima poput "ruka prijateljstva", "pružiti ruku pomoći", "ruka na srcu". Dakle, slikovito se koristimo rukama, ali u praksi manje.

BUDUĆNOST CRKVE


Je li danas istinski vjeronauk zanemaren? Jesu li kršćanske vrijednosti Europe u opasnosti...?

- Ovdje postoje dva pitanja i to su velike teme. Danas cijenimo da vjeronauk mora biti više od jednostavnog učenja kršćanskih vjerovanja u učionici. Mora biti više o zajedničkom putovanju, međusobnom praćenju, produbljivanju naše percepcije onoga što slavimo i živimo. U Irskoj se vjeronauk odvija uglavnom u školi, ali mi prepoznajemo da, iako je dobro da element "obrazovanja" bude u školama, postoji potreba da razvijamo i pratimo više putovanje vjere povezano sa sakramentima u župi, a to znači više proživljeno iskustvo koje uključuje roditelje i djecu zajedno. Vjera je avantura u koju smo uključeni, a ne samo lekcije koje učimo u školi.

Što se tiče kršćanskih vrijednosti Europe, možemo se prisjetiti koliko su kršćanske vrijednosti oblikovale Stari kontinent, uključujući i osnivače Europske unije. Kao u mnogim područjima života, ono što je najdublje možemo uzeti zdravo za gotovo. Europa se nalazi u onome što papa Franjo naziva "preobrazbom ere". Čini se kako dopuštamo da kršćanske vrijednosti nestanu iz naše kolektivne svijesti, ali možda i njih treba ponovno otkriti na nove načine zbog njihove važnosti, njihovoa svjetla...

Kako vidite budućnost Crkve s obzirom na krizu kroz koju prolazi i kako iz te krize izići? Koji su uzroci krize vjere, ako se tako može reći...?

- Već vidimo budućnost Crkve, bar u Europi u kojoj ja živim. Manje će se dolaziti u Crkvu i doista, manje će biti onih koji će uopće znati što mislimo kada govorimo o kršćanstvu, Isusu Kristu, Crkvi. Postojat će, međutim, okruženja predanih vjernika, koje papa Benedikt naziva "kreativnim manjinama". S ponovno otkrivenom živom vjerom kršćani će biti predani "ići naprijed", kako to papa Franjo kaže, putujući "sinodalno" sa sviješću o Uskrslom Kristu među nama. Karl Rahner predvidio je da će kršćani budućnosti ili biti mistici (imati "iskustva" Boga) ili ih neće biti. Bit će mnogo različitih izričaja kršćanske zajednice, koja se njeguje mnogim karizmama koje nude duhovne putove.

S obzirom na sve što se događa u ovim našim dramatičnim vremenima, gdje nalazite snagu, što vas veseli...?

- Prvo, ključna je sama vjera. Gledajući situaciju u Crkvi, ne mogu se zavaravati i govoriti o stvarima s tek ljudskim i površnim optimizmom. Teškoće postoje i stvarne su, ali vjera u Boga, koji je Ljubav, navodi me na razmišljanje: "Bog ima plan i važno je vjerovati u njega i ne dopustiti da me opterećuju teškoće." Važno je vjerovati u Božju ljubav u svim okolnostima i događajima. Sjećam se kako je Aldo Stedile, jedan od prvih pratitelja Chiare Lubich, utemeljiteljice Pokreta fokolara, razgovarao s grupom nas mladih svećenika u Rimu, slikovito se izrazivši da je važno pravilno zakopčati prvi gumb na košulji! Ako ne, svi ostali gumbi se miješaju! Komentirao je da isto vrijedi i za vjeru. Pogodila me takva slika. Vjera u ljubav je, da tako kažem, "prvi gumb" u životu kršćanske vjere. Osjećam da se uvijek moram vraćati tamo, do te središnje točke vjere, kako bih bio siguran da imam ispravan stav...

EVANĐELJE LJUBAVI


Svim teškoćama i krizama unatoč, simbolika križa trajna je vrijednost Crkve i Isus se doima nezamjenjivim, a Crkva nezaobilaznom. Vaš komentar na te moje više opaske nego pitanja...?

- Što se tiče križeva, sjećam se rečenice njemačkog biskupa Klausa Hemmerlea, koji mi je jednom govorio o otajstvu Isusa na križu koji viče "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?". Rekao je: "Ljepota Isusa Napuštenog je u tome što je Bog tu čak i kad ga nema!" To jest, Božja ljubav, u cijelosti objavljena u Isusu Napuštenom, uvijek je aktivna, u svakoj situaciji, čak i u najmračnijoj. Dakle, često ponavljam u sebi: "Bog ne voli naš svijet ili Crkvu manje nego svijet ili Crkvu prošlosti. Kako kaže papa Franjo, mi smo u promjeni epoha. Postoji plan Boga ljubavi iza svega."

Drugi razlog za nadu nalazim u povijesti Crkve. Poznavanje povijesti Crkve daje široku viziju događaja. Dovoljno je pogledati povijest izraelskog naroda - koliko je dramatičnih trenutaka proživio kroz svoju povijest. Zatim čitamo o mračnim iskustvima u svim našim crkvama u životima svetaca i u vjerskim redovima i pokretima. Podsjećamo da je isusovačka kongregacija čak došla do točke da ju je papa potisnuo, a to je potiskivanje trajalo gotovo četrdeset godina. Ali onda je došlo do novog procvata isusovaca i danas imamo papu isusovca.

Mnogi turisti dolaze u moju zemlju Irsku i posjećuju povijesna mjesta kao što su drevni samostani i drevne katedrale, koje su sada samo ruševine. Gledajući te ruševine pomislim na dvije stvari. Prvo, da se mijenja oblik Crkve. Nikada se ne smijemo fiksirati na način poimanja Crkve. Papa citira frazu glazbenika i mislioca Mahlera: "Tradicija je čuvar budućnosti, a ne čuvanje pepela." Odnosno, svakako moramo biti vjerni svom podrijetlu, ali kreativni i svojom poviješću krenuti izvan sebe prema budućnosti.

Drugo, Crkva uvijek doživljava trenutke velikog procvata i prividnog sloma. Sviđa mi se rečenica engleskog kardinala Johna Henryja Newmana: "Crkva uvijek umire i uvijek ponovno ustaje." Možda negdje u Africi u ovom trenutku Crkva doživljava veliku vitalnost; za druge, na drugim kontinentima, ovo je trenutak obeshrabrenja... Ali to je ista Crkva na svom putu. Unatoč svemu, Crkva putuje. Živa je. Uzmimo, na primjer, kulturu sinodalnosti, koja danas napreduje mnogo više nego prije pedeset godina. I možemo reći, iako je to nama bolno, kako je činjenica da Crkva sada rješava svoje mane, ograničenja i zlouporabe, da ide korak naprijed. Svaki naraštaj ima svoj "Križ za život". I ovaj će biti naš, ali uvijek kao trenutak putovanja.

U svijetu i među ljudima sve je manje empatije. Kako možemo pronaći osjećaj i ljubav prema drugima u ovoj zbrci od svijeta?

- Evanđelje ima umijeće ljubavi koje nam pomaže. Bog nije čekao da se nered riješi prije nego što je poslao svog jedinog Sina na svijet. Od Isusa možemo naučiti proaktivan način života. Od njega učimo biti prvi koji će voljeti, a ne čekati da budemo voljeni. Uvijek je moguće preuzeti neku inicijativu u obraćanju drugima, ljubaznom gestom, osmijehom, telefonskim pozivom, molitvom. Evanđeosko umijeće ljubavi uči nas vidjeti ljubav koja je univerzalna, prevladavajući iskušenja koja imamo da razlikujemo ljude koji nam se sviđaju i one koji nam se ne sviđaju, one naše vlastite nacionalnosti i one drugih nacionalnosti, one naše vjere i one drugih vjera.

Tijekom godina posvetio sam se izgradnji odnosa s kršćanima drugih crkava. Evanđeosko umijeće ljubavi također nas potiče da ljubimo bližnjega "kao" sebe same, ulazeći u njegovu/njezinu situaciju i čineći da se ostvare snovi i nade, da ozljede i rane te druge osobe učinimo svojima, kako bi mogla osjetiti da se njezin teret dijeli i tako postaje lakši. To je nešto što doživljavam u malim stvarima, kada sretnem žrtve/preživjele zlostavljanja, ali to je nešto što možemo doživjeti u svakom odnosu. Naravno, ako pronađemo druge koji žele zajedno živjeti evanđeosko umijeće ljubavi, nalazimo podršku i ohrabrenje da nastavimo dalje. Za mene je veliko životno pravilo da uvijek počnemo iznova svaki put kad padnemo ili se umorimo. Uvijek iznova početi i biti prvi koji će voljeti...

SVIJET NOVE NADE


Početak nove godine vrijeme je da osluhnemo zvukove novog stvaranja i zahvalimo za sve dobro što nas okružuje. Koja je vaša poruka za 2023. godinu...?

- Nedavno sam čuo da je Collins Dictionary kao riječ godine za 2022. izabrao pojam permacrisis ("trajna kriza"), koja se odnosi na gotovo stalne vijesti o jednoj ili drugoj krizi. Prečesto slušamo o izbjegličkoj krizi, ukrajinskoj krizi, krizi troškova života, klimatskoj krizi, COVID krizi, ekonomskoj krizi... Kao da teturamo iz jedne krize u drugu, što rezultira time da se neki mogu osjećati "uznemireno i zbunjeno", kako to kaže jedan komentator. Protuotrov za zbunjenost je fokusiranje na nadu. A to ne znači samo imati nadu nego je i "utjeloviti" sjećajući se sa zahvalnošću dobrih stvari u našim životima, obraćajući pozornost na male stvari kojima možemo pomoći onima oko nas, i, kako bismo bili sigurni, da svaki dan posvećujemo vrijeme molitvi, našem razgovoru s Bogom.

Papa Franjo objašnjava važnost obraćanja pozornosti na male detalje u životima onih oko nas koji su u potrebi. On kaže: "Nemojmo zaboraviti da je Isus tražio od svojih učenika da obrate pozornost na detalje. Mali detalj da je na zabavi ponestalo vina. Mali detalj da je nestala jedna ovca. Mali detalj primjećivanja udovice koja je ponudila dva novčića. Mali detalj o rezervnom ulju za svjetiljke, ako mladoženja kasni. Mali detalj pitanja učenika koliko kruha imaju. Mali detalj o loženju vatre i kuhanju ribe dok je čekao učenike u zoru." Da, mala svakodnevna djela ljubavi uvelike pridonose širenju nade.

Razgovarala: Ina STAŠEVIĆ
Ključna je sama vjera. Gledajući situaciju u Crkvi, ne mogu se zavaravati i govoriti o stvarima s tek ljudskim i površnim optimizmom. Teškoće postoje i stvarne su...

Od reformacije postoje dva biskupa, jedan katolički i jedan anglikanski. Trenutno anglikanski biskup nije samo biskup Limericka nego i većine biskupija zapadne obale Irske...

Prečesto slušamo o izbjegličkoj krizi, ukrajinskoj krizi, krizi troškova života, klimatskoj krizi, COVID krizi, ekonomskoj krizi... Kao da teturamo iz jedne krize u drugu...

Sviđa mi se jedna rečenica engleskog kardinala Johna Henryja Newmana, koja glasi: "Crkva uvijek umire i uvijek ponovno ustaje"...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

NATO - 75 GODINA: OBLJETNICA PROSLAVLJENA I U HRVATSKOJ

Temelji sigurnosti jučer, danas i sutra

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim