Magazin
BESKRAJNA SAGA O ZOMBIJIMA: SPEKTAKULARNI KRAJ TV-SERIJALA THE WALKING DEAD

Obitelj je sve što je ostalo
Objavljeno 3. prosinca, 2022.
Mi smo oni koji žive: Finale je privelo priču kraju. no, kao i svaki hodač, ponovno će ustati...

Dugo smo se borili samo da bismo preživjeli, pokušavajući vratiti ono što smo izgubili. Ova obitelj, moja obitelj, učinili bismo sve da zaštitimo jedni druge. A sad se borimo za nešto drugo. Nešto veće. Za novi početak! Ali za to se plaća cijena. Uvijek se plaća cijena... Nikad nisam upoznala svoju majku Lori. Moj brat Carl sanjao je o danu kada ćemo svi živjeti zajedno u miru. Moja mama Mishonne pokušavala je okačiti svoj mač. Moj otac, Rick, tragao je za milošću. A ja? Pa, valjda sam i ja Grimes! Stalno razmišljam o nečemu što mi je mama rekla. Tajnu izreku koju je koristila s mojim ocem. Bilo je to poput amajlije za sreću. Za mene i R.J.-a. Bojala sam se to reći naglas, bojala sam se toliko stvari izgovoriti naglas. Ali, kad smo to započeli, nismo znali da će ovo biti dan kada se sve zauvijek promijenilo...



Znakovit je to monolog klinke Judith Grimes na početku pretposljednje, 23. epizode 11. sezone serijala The Walking Dead, koja je cijelu epopeju "Živih mrtvaca" konačno privela kraju nakon 13 godina snimanja i emitiranja, neizvjesnosti, velikih očekivanja i iznevjerenih (nekih i nekome) obećanja, nakon što je sve krenulo 31. listopada 2010. spektakularnim uvodom Days Gone Bye.

GLOBALNI FENOMEN




I to je to, sada smo došli do kraja igre - The Walking Dead je 20. studenoga, 24. epizodom Rest in Peace, okončao svoju veličanstvenu odiseju spektaklom za dugo pamćenje, ako ne baš svega viđenog tijekom 13 godina, onda svakako nekih od najsugestivnijih pojava, likova i događaja koji su obilježili AMC-ov serijal za sva vremena. Ili, kako bi to rekao Cesare Pavese, slavni talijanski pisac: "Ne pamtimo dane, pamtimo trenutke!" A takvih je trenutaka doista golem broj, uključujući i ono što u uvodu ovoga osvrta govori Judith (Cailey Fleming), razmišljajući o prošlosti i putu koji je pred njima, preživjelima. Međutim, ovaj put je vidimo, a ne samo da je čujemo. Dok uzima oružje svojih roditelja Michonne (Danai Gurira) i Ricka (Andrew Lincoln) koji su izbivali iz showa duže nego ona, priča praktički "viče s krovova" da će doći s leđa. Osjećaj je bio kao da ključevi vise pred publikom u posljednjih nekoliko epizoda u vijugavoj posljednjoj sezoni koja se inače borila pronaći nešto emocionalno privlačno na što bi se mogla usredotočiti - piše Chase Hutchinson za portal collider.com, koji inače revno prati serijal od njegovih početaka. Da, to su ti trenutci koji se pamte!

Krenimo od šireg i dubljeg konteksta The Walking Deada. Milijuni globalnih fanova televizijskih serijala, starih i novih, uključujući i mnoštvo kritičara, analitičara i kroničara tog fenomena masovne popularne kulture, ove godine u prvi plan ističu dva primjera o kojima raspravljaju sa zanosom i mesijanskim žarom. To su naravno House of the Dragon ("Zmajeva kuća") i The Lord of the Rings: The Rings of Power ("Gospodar prstenova: Prstenovi moći"), čija je apsolutna medijska dominacija neupitna i nakon što su nedavno okončane prve sezone oba serijala.

No, postoji jedan ALI, a on se odnosi na jedan drugi fenomen koji svojom kompleksnošću, dogovječnošću i popularnošću nadmašuje oba spomenuta serijala, uključujući i izvornih osam sezona Game of Thrones ("Igre prijestolja"). Taj se fenomen dakle zove The Walking Dead, sa svim svojim spin-offovima oliti po hrvatski izvedenicama (Fear the Walking Dead, The Walking Dead: World Beyond, Tales of the Walking Dead i dr.), koji je zapravo pravi pobjednik u mnoštvu veće ili manje konkurencije (jedini dostojni pratitelj je The Star Wars franšiza sa svojim brojnim izvedenicama, uključujući i briljantni Andor!), odnosno najveći je i najznakovitiji, najkompleksniji i u svojoj biti najizazovniji (ako ne i najbolji) serijal modernog televizijskog doba! Golema fanovska baza "Živih mrtvaca" (kako se The Walking Dead neprecizno prevodi u Hrvatskoj i regiji!) takvoj konstataciji daje argumentiranu utemeljenost, no treba uzeti u obzir i uglavnom trajnu podršku kritike koja načelno naklono gleda na fenomen Walking Deada, koji je postao svemir za sebe, s vlastitom unikatnom mitologijom koja definira ne samo cjelokupni serijal nego u vrijeme u kojemu je nastao i razvijao se, postajući matrica koliko zombijevske paradigme toliko i matrice apokaliptične distopijske budućnosti kojoj dodatni zamah daje i naša tmurna referentna stvarnost, pandemijska i ratna. Drugim riječima, cijeli je The Walking Dead koncept fascinantna ikonična "homerovska epopeja" koja se zahvaljujući njezinim autorima iz stripovske branše (Robert Kirkman/Tony Moore/Charlie Adlard) i uvodnom scenaristu, redatelju i producentu Franku Darabontu tijekom godina širila i razvijala s do tada na televiziji neviđenim entuzijazmom, zanosom i čvrstom voljom u cijeli TV projekt neusporediv s bilo čim prije i poslije. Drugim riječima, The Walking Dead je fenomen i trajna vrijednost masovne popularne kulture 21. stoljeća, globalno utjecajan, kompleksan i dugovječan. Zasluge, naravno, idu i AMC-u, američkom multinacionalnom kabelskom televizijskom kanalu koji je u vlasništvu korporacije AMC Networks. AMC je, naime, u The Walking Dead vjerovao i nakon što je Darabont otpušten (ipak mu je ime zadržano na špici u svakoj od idućih sezone i spin-offova!) i kad su loše kritike i pad gledanosti osnovnog serijala prijetili gašenju "Živih mrtvaca". Srećom, to se nije dogodilo pa je dolaskom poduzetne Angele Kang na funkciju nove showrunnerice (izvršni producent najviše razine) od 9. sezone serijala, osvježen i osnažen The Walking Dead krenuo u punoj formi prema svom (ne)očekivanom kraju sa završnom 24. epizodom 11. sezone tempirane za kraj studenoga ove godine.

ŽIVI I MRTVI


Kad se sve uzme u obzir, odgovor na pitanje zašto je The Walking Dead postao to što danas jest jednako je kompleksan kao i jednostavan, ovisno iz kojeg kuta gledate na cijeli fenomen jedne takve dugovječne distopijske "trakavice" o postapokaliptičnoj Americi iz bliže ili dalje budućnosti. Jedan od razloga je svakako i autentičan koncept u kojemu su zombiji (a da ih se uopće ne spominje!) doduše nit vodilja, odnosno temeljni konstrukt u funkciji dekora, dok sve dugo - naracija, likovi, odnosi, zbivanja, drame i traume cijele priče pripadaju LJUDIMA, zlim i onim dobrima (Pakao, to su ljudi!, da parafraziramo Jean-Paul Sartrea), koji u takvom devastiranom svijetu "živih mrtvaca" s naslomljivom voljom za preživljavanje traže i pronalaze NADU i VJERU u opstanak svoje vrste u "suživotu" s narkoleptičkim hordama sporohodajućih Walkersa namnoženih po cijeloj Americi i neuništivih makoliko ih ljudi nemilosrdno likvidiraju u svakoj od 11 sezona.

Zato je kraj tim više emocionalno i vizualno dojmljiv i za dugo pamćenje i još duže sjećanje. Naravno, očekivano s posljednjim scenama u kojima su “uskrsli” i Michonne i Rick. Oboje pišu pisma svojoj djeci govoreći usput monologe jedno drugom: “Svi naši životi postaju jedan život”, kaže Rick. “Mi smo beskrajni”, kaže Michonne. Vidimo ih kako se gledaju iznad vatre, ali jasno je da se zapravo ne gledaju. Samo gledaju u noć, kroz dvije vatre na dva različita mjesta, s nadom i vjerom da će se ponovo sresti, da bi zatim Michonne zajahala svog konja i vitlajući mačem sjurila se u nadolazeću hordu “Šetača” u nekoj sumornoj dolini. Na drugom kraju, pak, Rick Grimes u nekom polju blata gazi po odvratim glavama “Šetača” dok se iz daljine čuje prjeteći zvuk helikoptera (ponovo, kao i kad je prije tri sezone Rick nestao!) i poziv da se preda, dok glas kaže: “Hajde, Rick, znaš da živima nema spasa.” Rick podiže ruke u vis, dok se iza njega promalja sumorna slika devastirane Atlante (aluzija na iduću spin-off seriju Dead City!). Impresivno, simbolično i nezaboravno! I onda konačna slika - Judith i njezin “brat” sjede, leđima okrenuti gledateljima, ispred polja lavande, zaključujući cijelu priču prije toga niz puta od niza likova ponavljanom rečenicom: MI SMO ONI KOJI ŽIVE!

Darko Jerković
Negan: Isprika Maggie za ubojstvo supruga
Premda mnogim fanovima serijala nije baš “sjeo” šekspirijanski odnos između glavnog negativca Negana (izvrsni Jeffrey Dean Morgan) i Maggie (također sjajna Lauren Cohan), završnica je i tu zaokružila priču na dojmljiv način. Za one koje ne znaju, Negan je na divljački način, pred očima Maggie, udarcem baseball palice usmrtio njezina supruga Glenna (Steven Yeun) u jednoj od najbrutalnijih scena nasilja ikad viđenoj u TV serijama i filmovima. Pouka je bila jasna - ljudi mogu biti gori od zombija! Kasnije njih dvoje postaju, silom prilika, suborci u odiseji preživljavanja, pri čemu Negan spašava Maggiena sina, usput pokazujući svoju koliko-toliko ljudsku, a ne samo ubilačku osobinu. Uglavnom, u jednom trenutku, kada Negan pokuša preuzeti atentat na Pamelu, šeficu Commonwealtha, u svoje ruke kako bi zaštitio Maggie, ona ga zaustavlja i on joj se konačno iskreno ispriča za ubojstvo Glenna. Ona se u tom trenutku malo “odmrzne”, no okrene se i ode bez riječi. Kasnije razgovaraju i Maggie mu zahvaljuje na isprici koju je čekala mnogo godina. Kaže mu da joj je to donijelo utjehu, znajući da mu nikada neće moći oprostiti što joj je uzeo Glenna, ali da zna da se trudi i da je dobrodošao ostati s grupom. “To si zaslužio”, kaže ona. Negan izgleda doista uništeno svime ovime, konačno shvaćajući da koliko god se mijenjao, neke stvari, kada se jednom slome, jednostavno se više ne mogu sastaviti.

Walking Dead nikada neće umrijeti
Serijal The Walking Dead duboko kopa po povijesti nekih od najpoznatijih i najomiljenijih trenutaka u kinematografiji. Scena sa “Šetačima” koje je u završnici spalila vatrena kugla podsjeća na užasavajuću viziju Trećeg svjetskog rata Sarah Connor u Terminatoru 2. “Šetač” koji koristi ciglu da razbije stakleni prozor izravna je referenca na film “Noć živih mrtvaca” Georgea A. Romera. Čak i igla koja je odabrana da odvuče zombije u zamku postavljenu za njih asocira na slavni rokerski “Cult of Personality” Living Coloura. Ti i niz drugih pogleda unatrag, ta nostalgija, prate način na koji je 11. sezona postavljena. Bilo je mnogo montaža, podsjetnika na dugu povijest The Walking Dead i mnoštvo likova koji su krasili ekran otkako je serijal debitirao na Noć vještica 2010. godine. Postojao je produženi osjećaj nostalgije, nezaboravljanja prošlosti i pitanja kako graditi put prema budućnosti, prema Commonwealthu, zajednici “slobodnih” ljudi, koji međutim ponavlja sve pogreške starog svijeta umjesto da gradi nešto novo i pravedno.

Prikladno je pritom da su redateljske dužnosti za finale predane Gregu Nicoteru, čarobnjaku za specijalne efekte koji stoji iza izgleda serijala i najčešćem redatelju u serijalu. Pretpostavljam da su dugi sati provedeni s glumcima u šminkerskoj stolici pomogli Nicoteru da razumije aktere i kako ih najbolje pozicionirati za uspjeh, a da pritom ne izgubi svoju sposobnost stvaranja nekih od najzvjezdanijih vizuala u povijesti horor-televizije, neke od najboljih, najsloženijih scenografija na televiziji ikada.

Detalji spin-off serijala, sadašnjih i onih koje tek slijede, redom su dovoljno zanimljivi, ali udica nije više na zombija, udica je više Darylu, Maggie, Neganu, Michonne i Ricku. Neki novi i dobri serijali o zombijima su vani (toplo preporučujem Black Summer), ali TWD baština je obećanje daljnjih avantura s likovima koji nam se sviđaju i koji će vratiti obožavatelje naviknule na The Walking Dead. Jer ako nešto volite, to nikada nije istinski nestalo niti će nestati. (Ron Hogan, slobodni pisac iz Louisvillea, Kentucky/denofgeek.com)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana