Stječe se dojam da je u trideset godina hrvatske demokracije samo jednom došlo do bitnog opozicijskog utjecaja na hrvatsko društvo i na politički svijet uopće, a to je bilo nakon izbora 2000. godine - naglašava dr. sc. Sven Marcelić, profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Tada se već međunarodno dobrano izolirani, a u samoj državi nereformirani režim HDZ-a devedesetih urušio i pojavile su se promjene kako u smjeru demokratizacije društva tako i reforme samih političkih institucija, od promjene asimetrije moći na relaciji predsjednik - vlada, tako i u jačanju parlamentarizma. No nakon toga utonuli smo u razdoblje koje bi se najbolje moglo opisati kao konsenzualna ispodprosječnost. Hrvatska je jedna od najneuspješnijih zemalja Europske unije i posttranzicije, kako ekonomski tako i demografski i na niz drugih načina, ali jednostavno bez obzira na to tko je bio na vlasti, imamo iste negativne trendove. Dio toga svakako treba tražiti i u nepostojanju kvalitetnih alternativa koje bi dolazile iz oporbe.



- Na državnoj razini imamo jasnu izmjenu dviju dominantnih opcija i to je na neki način i logično jer one na najorganiziraniji način izražavaju temeljnu dualnost između tradicionalnih i modernih struja u hrvatskome društvu. To su ujedno i stranke s najsnažnijom stranačkom organizacijom i ljudskim kapitalom, ali i političkim utjecajem. Nije stoga čudno što se najveći dio oporbene aktivnosti artikulira na lokalnoj i regionalnoj razini, gdje se već duže vrijeme formiraju opcije koje su vezane uz određene gradove i regije, poput Možemo! ili Centra u velikim gradovima i Mosta koji je primarno bio vezan uz Metković i Dalmaciju, nakon čega se razgranao i danas ima dobre rezultate i drugdje. U sličnom kontekstu možemo promatrati i nekadašnji HDSSB, ali i uspjehe koje je Škoro postizao primarno u Slavoniji kao svojoj najjačoj bazi. Primjetno je, dakle, da se dobar dio novih političkih inicijativa i ideja formira upravo na lokalnim izborima, što je ujedno i jedno od objašnjenja zašto im je teško napraviti korak prema snažnijem nacionalnom rezultatu. Jaka nacionalna opcija zahtijeva infrastrukturu, financije, kadar, umrežavanje… A sve je to često nedostupno i najistaknutijim regionalnim opcijama.



- SDP je u evidentnoj krizi artikulacije bilo kakvog suvislog političkog programa. Od remena kada ga je vodio Milanović do danas ta je stranka evidentno kadrovski devastirana, lišena gotovo ikakve supstance i ima sve manje prepoznatljivih osoba ili ideja. Ne treba zaboraviti da je na posljednjim izborima za Europski parlament Plenković odlučio sastaviti listu na temelju "tko je tko od nikad čuo" kalibra političara, dok je SDP strategijom isticanja nekih od svojih najuspješnijih i najprepoznatljivijih članova uspio ostvariti jednak broj mandata kao i HDZ, što je jasan pokazatelj da ljudi cijene političare koji imaju rezultate i čiji je angažman prepoznatljiv. U tome smislu SDP je u dvostrukom problemu, koji zatvara začarani krug - kadrovski je sve više sastavljen od anonimusa bez inicijative, a onda takvi nisu u stanju osmišljavati prepoznatljive političke inicijative i ideje. Osim toga, ta stranka teško da može računati na lojalnost kakvu ima HDZ, jer im je biračko tijelo već prema svojim sociodemografskim karakteristikama kritičnije i lakše se okreće drugim opcijama ili apstinira. Ipak, ako bi se tražilo nultog pacijenta za takvo stanje, to je svakako Milanović koji je nakon više od desetljeća vođenja stranke otišao a da iza sebe nije ostavio bilo kakav smisleni program nastavka ili osobe koje bi ga mogle iznijeti.



- Desna scena ima taj problem da se mora natjecati s HDZ-om, čija stabilnost počiva na metaforičke dvije noge - jedna je modernijeg konzervativizma, a druga tradicionalnog nacionalnog duha koji ima dovoljno snage da zadrži i jedan dio birača koji je znatno desnije od progresivnije struje koju trenutno vodi Plenković. To se, recimo, jasno vidjelo u unutarstranačkom otporu prilikom izglasavanja Istanbulske konvencije. U tom je smislu desnica koja se nalazi desnije od HDZ-a u problemu da je nužno postavljena radikalno, a to nije program koji može privući veliku biračku masu. Logično pozicioniranje takvih struja je kao manji koalicijski partner HDZ-u koji će pritiskom na stabilnost i očuvanje vlasti (čuvenih 76 ruku u Saboru) imati kapacitet za usmjeravanje države desnije. To je strategija na koju je računao Domovinski pokret na posljednjim parlamentarnim izborima, ali kad to nije uspjelo, vidimo da je kohezija unutar te opcije već nagrižena. Ljevica, pak, osim strukturnog problema krize u SDP-u kao stranci koja bi trebala biti logični nositelj političke snage na tome dijelu spektra, ima i problem fragmentiranosti, jer znamo da ni jedna SDP-ova vlada nije bila moguća bez razmjerno širokih koalicija ponekad vrlo marginalnih stranaka, dok je i danas neka potencijalna koalicija zamišljena u širokim potezima od ekološke ljevice Možemo! do liberalnih ideja Centra, što nosi veliku mogućnost konflikata.

K tome, trenutno stanje u Saboru je takvo da je HDZ-ova većina stabilna i gotovo ni jedna oporbena inicijativa ne može doći do ostvarenja bez obzira na to o koliko se ozbiljnim problemima radilo - a znamo da ih je u posljednjih nekoliko godina bilo zaista puno, od korupcijskih afera preko raznih čudnih kadroviranja do nemogućnosti smjene, pa i najnesposobnijih ministara jer HDZ s partnerima koji nemaju osobitog problema dizati ruku za bilo što može vladati bez ikakvih prepreka. Nije stoga čudno da se većina uspješnog otpora HDZ-ovoj dominaciji odvija prije svega u većim gradovima, gdje ostvaruje slabije rezultate, te da su najveća opozicija u zemlji de facto mediji, koji otkrivanjem skandala prave znatno veću štetu vladajućoj stranci od bilo kakve opozicije.