Magazin
DOC. DR. SC. GORAN SUNAJKO, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Suverenost neki razumijevaju kao moć koja je mimo i iznad vlasti
Objavljeno 6. kolovoza, 2022.

Kad smo prije tri godine razgovarali o sličnoj temi s dr. sc. Goranom Sunajkom, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zaključak je između ostalog bio "novi suverenizam - stara demagogija".



“DODANI” SUVERENITET


Što se u međuvremenu dogodilo sa suverenizmom u okolnostima kakve su danas? U doba komunizma i hladnog rata u optjecaju je bila Brežnjevljeva doktrina "ograničenog suvereniteta"? S obzirom na agresiju Putina na Ukrajinu, odnosno negiranje ukrajinskog suvereniteta, može li se zaključiti da se spomenuta doktrina iz vremena SSSR-a vraća u Europu na velika vrata, napose kroz rat u Ukrajini?

- Za aktualnost pojma suvereniteta možemo navesti samo nekoliko recentnih događaja. Brexit je označio volju za suverenitetom Ujedinjenog Kraljevstva, a Pelješki most izraz suvereniteta ne samo hrvatske težnje za prevladavanjem teritorijalnog diskontinuiteta nego i suverenizma EU-a u odnosu prema državama nečlanicama. Posjet predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Tajvanu prije nekoliko dana može se razumjeti samo kao potpora očuvanju tajvanske suverenosti, a ubojstvo Al-Kaidina vođe Aymanaal-Zawahirija u Afganistanu, unatoč antiterorističkomu razlogu, sigurno označuje američko upletanje u odnose jedne suverene države. Presudan događaj koji donosi novost u odnosu prema navedenom prilogu o suverenizmu ipak jest ruski napad na suverenu Ukrajinu. Eufemistički naziv "specijalna vojna operacija" kojim se Rusi koriste ima za cilj upravo relativizaciju pojma suvereniteta na tragu hladnoratovske Brežnjevljeve "doktrine ograničenog suvereniteta" kojim je vodstvo SSSR-a nastojalo oslabiti suverenitet država Varšavskog pakta. Prema toj je doktrini neka socijalistička država mogla intervenirati u drugu ako procijeni da su ugrožena socijalistička načela, a SSSR je doktrinu arbitrarno iskoristio za intervenciju u Čehoslovačkoj 1968. godine.

Može li se napad na Ukrajinu usporediti s ovom doktrinom teško je odgovoriti, ali treba imati na umu dvije stvari. Prvo, oružanomu ratu prethodi pojmovni, pa i rusko rukovodstvo inzistira na terminologiji. Naime, eufemizmom "specijalna vojna operacija" Putin i rusko političko rukovodstvo svijetu žele poručiti kako nije riječ o ratu, jer se rat ne može voditi ako su protivničke strane zapravo dio iste, doduše nakon sloma SSSR-a, izgubljene državne cjeline. Riječ je o samo jednoj u nizu operacija koje su, prema takvom ruskom shvaćanju, unutarnji problem ako ne Rusije, onda bar područja ruskoga nacionalnog interesa. Ne čudi stoga i prijetnja zatvorom svakomu tko u Rusiji napad, sasvim ispravno, nazove ratom. Drugo, za neposrednu intervenciju nastoji se fingirati razlog, a tomu svjedoče ratovi u 20. stoljeću. Dovoljno je podsjetiti na njemačku intervenciju u čehoslovačke Sudete 1938. pod izlikom ugroženosti brojne njemačke zajednice koja je ondje živjela ili, s istim razlogom, vojne agresije Srbije koja je ovladala s JNA na Hrvatsku 1991. Dok je potonji slučaj bio interpretativno specifičan jer se odvijao u granicama federacije čije samoodređenjem novonastale države još nisu zadobile međunarodnopravni status, pa je dio pravnika sukob, sasvim izvankontekstualno, nazivao građanskim ratom, u Ukrajini je situacija čista. Riječ je o napadu na suverenu, međunarodno pravno priznatu državu, ali je princip iznalaženja razloga isti - ugroza ruskog stanovništva koje, u rudno najbogatijim ukrajinskim pokrajinama, čini gotovo njegovu polovicu. Valja zaključiti kako se zapravo ne događa ništa novo jer je riječ o uporabi moći koja slama logiku međunarodnopravnog poretka, a osobito je znakovito to da je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti, najvažnijeg tijela UN-a zaduženoga, paradoksalno, za očuvanje svjetskog mira i sigurnosti.

Tradicionalno shvaćanje suverenizma koje odlikuje vrhovnost i nezavisnost državne vlasti od Vestfalskog sporazuma do danas pretrpjelo je velike promjene. Kad danas govorimo o suverenizmu, napose unutar EU-a, što treba uzeti u obzir? Drugim riječima, u zajednici kakva je EU, kako zapravo tumačiti i shvaćati pojmove kakvi su suverenizam, suverenitet...?

- Valja razlikovati unutarnji suverenitet, koji označuje to da državna vlast na svom teritoriju ima najvišu vlast, od vanjskog suvereniteta, koji pak označuje suveren (ovdje to znači ravnopravan) položaj međunarodnopravno priznate države u odnosu s drugim državama. Vestfalski sporazum iz 1648., kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, uzima se kao začetak međunarodnopravne uspostave suvereniteta među državama, a među načelima suverenosti uključuje i "načelo nemiješanja jedne u unutarnja pitanja druge države". Može se reći kako načela ovoga starog sporazuma odavno ne vrijede, što se očituje u recentnim događajima. Kad govorimo o EU-u, koji je supranacionalna zajednica suverenih država, tada moramo imati na umu kako se državni suverenitet kakav se tradicionalno razumijevao više ne može shvaćati na isti način. Premda sam nije suveren, nego su to države članice, preko sustava europskog prava EU donosi odluke koje (poput odluka Europske komisije) imaju neposredan pravni učinak na države članice. Ovdje valja dodati i svojevrsno "dodano" razumijevanje suvereniteta, pa se govori o ekonomskom (osobito monetarnom) suverenitetu, kojem ćemo od 2023. godine svjedočiti gubitkom vlastite valute i uvođenjem eura ili o vojnom suverenitetu koji ovisi o posljedicama članstva u NATO-u, osobito s obzirom na članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojemu je napad na jednu članicu napad na sve ostale, čime se otvara mogućnost vojnog djelovanja.

S prethodnim pitanjem u vezi, za koje se europske lidere može zaključiti da promiču ideje državnog suverenizma, napose one konzervativne, ali i populističke? Viktor Orban se odmah nameće kao prvorazredni primjer, a tu je i Marine LePen...

- Osim istaknutih, valja spomenuti i neke regionalne suverenističke pokrete poput, također desne, talijanske Sjeverne lige dugogodišnjeg Putinova podupiratelja i bivšeg vicepremijera Italije Mattea Salvinija, koja teži ujedinjenju najrazvijenijih regija na sjeveru Italije u jedinstvenu Padaniju te Dansku narodnu stranku Mortena Messerschmidta. Navedene stranke i političare ujedinjuje suvremeni suverenistički stav prema ograničenju imigrantske politike koja s jedne strane narušava europske kulturne vrijednosti, a s druge ekonomsku stabilnost EU-a. Međutim, niz suverenističkih stranaka, osobito u Italiji, Francuskoj i Grčkoj, lijeve su političke provenijencije. Podsjetio bih ovdje i na atmosferu vezanu uz koncept suverenizma. Pojačavajući nacionalističku retoriku u recentnom govoru održanom u Rumunjskoj, Orban kao opasnost ističe činjenicu da su zapadne države "sve manje nacije", a to znači kako za cilj vidi jačanje nacionalnih na štetu supranacionalnih mehanizama Europske unije, što može dovesti u pitanje smisao njezina očuvanja i svrhu ujedinjenja. Ne treba ovdje, osobito zbog ulaska Hrvatske u šengenski prostor, zanemariti ni regiju, prije svega Vučićevu i Dodikovu nacionalno-suverenističku retoriku koja, osobito zbog povijesno-političke povezanosti Srbije s Rusijom, ponovo može destabilizirati regiju.

NOVI KONCEPT


Govori se i o tzv. modernom suverenizmu. Koliko je to odmak od klasičnog poimanja suverenizma prema nekoj "srednjoj struji", političkom centru, u okvirima demokratskih procesa koji vode prema suvremenom konceptu snažne države koja kapitalizira međunarodni položaj i utjecaj za svoje interese, pri čemu je odgovornost prema državi i svim njezinim građanima prioritet...? To je u suprotnosti s onim kako suverenizam shvaćaju na desnoj političkoj sceni (u RH - Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret...).

- Koncept modernog suverenizma, kojim se koristi premijer Plenković, a koji označuje snažnu državu koja kapitalizira međunarodni položaj s ciljem rada za interes građana, proturječan je. Riječ je o zgodnoj dosjetci jer suverenizam ili jest ili nije. Ako neka stanovništvom, teritorijem i proračunom slabije utjecajna država, poput Hrvatske, nema vojnu, ekonomsku i monetarnu suverenost, onda se ne može govoriti o suverenizmu na način na koji to mogu moćne države, poput SAD-a, Kine, Rusije ili Japana. Svakako se koncept razlikuje od posve prevladana tradicionalističkoga razumijevanja suverenosti kakav zastupaju Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret jer je međunarodno-politički kontekst odnosa među državama danas posve drukčiji u odnosu prema razdoblju stvaranja nacionalnih država u Europi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Za kraj bih dodao kako se suverenost u načelu može razlikovati s obzirom na pojmove moći i vlasti. Naime, dok se većina suverenista ipak priklanja normativno-pravnomu tumačenju suverenosti kao vlasti, a to znači da je suveren ograničen pravom (ustavom, zakonima i međunarodnim ugovorima), što je tekovina liberalne demokracije, suverenost neki razumijevaju kao moć koja se uspostavlja mimo i iznad vlasti.

Točno je sto godina prošlo od objavljivanja kapitalne studije Politička teologija: četiri poglavlja o pojmu suverenosti, kontroverznoga njemačkog teoretičara prava Carla Schmitta, koji je, suprotno pravnomu normativizmu i pozitivizmu, zastupao pravni decizionizam prema kojem je "suveren onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju", a to znači onaj koji ga ima moć uspostaviti. Kad bi suveren bio samo onaj koji odlučuje "u", a ne "o" izvanrednom stanju, tad bi suverenost već bila pretpostavljena, pa suveren ni po čemu to ne bi ni bio, jer bi bio ograničen pravom (zakonom). Potvrđivali mi ili osporavali Schmittov realizam, ne možemo zanemariti kako koncept suvereniteta danas sve više klizi prema pojmu moći koja slama međunarodnopravni poredak, a sve manje prema legalističkom pojmu vlasti i poštovanja međunarodnih konvencija. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana