Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA U EUROPI

Vujačić: Hrvatsko-francusko partnerstvo moglo bi pomoći u rješavanju statusa hrvata u BiH
Objavljeno 21. svibnja, 2022.
DR. SC. SANJA VUJAČIĆ Geopolitička analitičarka iz Francuske

Kako iz Francuske, u kojoj živi i radi već dugi niz godina, vidi položaj i ugled Republike Hrvatske na međunarodnom planu, uzimajući u obzir i nadolazeći Dan državnosti RH, 30. svibnja, kao datum kad se inače u retrospektivi propituje minulih sad više od 30 godina neovisnosti i samostalnosti, pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, geopolitičku analitičarku.



Možemo li biti zadovoljni postignutim i što smo još propustili učiniti na "brendiranju", napose političkom, da se tako izrazim, ugleda i položaja Republike Hrvatske u Europi i svijetu?

- U krugovima EU geopolitičara hrvatski politički "brend" ostaje kontroverza. Prvo, primarni nacionalizam s kraja 18. stoljeća, koji legitimira pravo svakog naroda na neovisnu državu - naciju, s primjesama nacionalizma iz totalitarističkih ideologija (fašističkih i komunističkih) iz 20. stoljeća, koji legitimira etnička čišćenja; međutim, koji istodobno teži pripajanju pod svaku cijenu zajednici europskih naroda, čije je samo postojanje uvjetovano upravo napuštanjem tih nacionalističkih principa. Kontroverzu najbolje izražava hrvatski poslijeratni politički brend "locirati, uhititi, transferirati", koji je "stranim pravdama" prepustio žrtvene jarce - odabrane aktere hrvatske nezavisnosti. I to, u EU okvirima, nikad prije viđenom obliku, sve do transferiranja generala Gotovine i čelnika obavještajnih službi. Zašto? Kako bi Hrvatska, kao i većina drugih EU država, ključeve svoje obrane predala SAD-u, a vanjske politike Uniji - u čijem se okviru odmah gorljivo prihvatila politike njezina proširenja na susjedne države - onih istih od kojih se prethodno jedva uspjela odvojiti. Hrvatska se prihvatila tog nezahvalnog posla znajući da se stare članice, poput Francuske, protive daljnjem proširenju prije strukturnih reformi postojeće neučinkovite unije 27-orice. Cilj restruktuiranja koji je predlagala Francuska bio je transformacija EU-a iz organizacije koja funkcionira kao "alat" za širenje američkog utjecaja i NATO-a do granica s Rusijom u moćnu Europu čiji bi zajednički vanjskopolitički i obrambeni koncept štitio njezine granice i njezine specifične interese. Kako unutar NATO-a tako prema bliskom susjedstvu (Rusija i Mediteran) i ostatku svijeta.

DISONANTNI TONOVI


Kako se RH snalazila u prijeporima između Istoka i Zapada na razini EU-a?

- Hrvatski lideri mislili su drukčije u periodu ključnom za razvoj ukrajinske krize, 2015. - 2018. Tada su u ratu između proruskih i proameričkih oligarha u Ukrajini prevladali oni proamerički, te su Ukrajinci odlučili ne poštovati Sporazume iz Minska - proistekle iz Francuske i Njemačke diplomatske kuhinje. Predsjednica Grabar-Kitarović, bivša NATO-ova dužnosnica, iskazala se u pokretanju "Inicijative triju mora" (infrastrukturna konkurencija kineskom Putu svile i priprema izlaska iz ovisnosti o ruskim energentima), a premijer Plenković u zagovaranju primanja Ukrajine u NATO i EU (za Putina glavni razlog za rusku invaziju na Ukrajinu). Rezultat? Suprotno geslu uspostavljanja ravnoteže između istoka i zapada EU-a, "Inicijativa triju mora" produbila je podjele između starih i novih članica EU-a. Genijalnim stratezima Amerikancima s tim je ciljem bilo dovoljno uložiti samo milijardu dolara. Potom su, za svoju aktualnu "inicijativu", koja teži "dugoročnom onesposobljavanju ruske ekonomske i vojne sile" (Joe Biden), izdvojili nevjerojatne 33 milijarde za naoružanje Ukrajine. Neselektivno brisanje svakog traga "titoizma" i povijesni revizionizam učinili su da Hrvatska konačno završi u bloku država bivšeg SSSR-a, kojemu nikada nije pripadala, a među kojima neke ne skrivaju teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Nepotrebno se izložila prijeporima između Istoka i Zapada na EU razini i sukobu Rusija - SAD na međunarodnoj sceni. Na sreću, s hrvatskim kontroverzama upoznata je samo europska stručna javnost. Prosječni Francuz za njih nije čuo. Naprotiv, iskreno se divi talentu "hrvatske legije nogometaša" - ustupljene europskim klubovima. O hrvatskom političkom ugledu najbolje govori činjenica da politički lideri njegovu potvrdu traže u svlačionicama hrvatskih nogometaša, kada se s njima uspiju uslikati.

Vidimo i slušamo da disonantnih tonova između Pantovčaka i Banskih dvora i dalje ne manjka, naprotiv, sve ih je više... Koliko takva komunikacija šteti ugledu RH u EU-u, u svijetu...? Kako se na to sve gleda u Parizu? To pitam zbog Milanovićevih izjava oko, primjerice, veta za Finsku i Švedsku na njihov ulazak u NATO ako se istovremeno ne riješi pitanje Hrvata u BiH; ima li to uopće veze jedno s drugim? Vaš komentar svega što se događa...?

- Famozni disonantni tonovi unutar hrvatske visoke politike to više nisu kada ih smjestimo kamo pripadaju: u inkubator Mate Granića, iz kojeg je izišla druga generacija hrvatskih nezaobilaznih političkih aktera (Kitarović, Milanović, Plenković, Jandroković). Raspoređivanjem aktera koji su prošli istu školu u dvije - samo teorijski suprotstavljene - mainstream političke grupacije (HDZ, SDP) dobivamo privid antagonističkog dijaloga. Privid jer je njegov učinak uvijek jednak nuli, odnosno "Baginoj polovici" - prema Granićevu poučku: "pola meni, pola tebi, pola Bagi". U Hrvatskoj je interakcija Pantovčaka i Banskih dvora konstitutivno tako podešena da je postizanje efekata u obliku društvenih promjena jednako realno očekivati koliko i "Baginu polovicu". Kada tomu dodamo činjenicu da su i druge EU države i njihova Unija (zahvaljujući jazu Istok - Zapad) također konstitutivno podešene na način održavanja statusa quo, bude jasno zašto Europljani ne uspijevaju izroniti iz autodestruktivnog imobilizma.

NEUTRALNI SAVEZI


Kako je moguće da iz tog istog "bespuća" neke nacije uspijevaju dići glavu, te su uglednije od drugih?

- Odgovor je jednostavan. Tako što te nacije nisu napustile njezine intelektualne elite. Na primjer, nepovjerenje francuskih građana prema uvijek istim vlastitim političkim elitama nije manje od nepovjerenja hrvatskih građana. Međutim, Francuzi se uzdaju u svoje intelektualne elite, koje ih nisu prepustile manihejstvu ni prilikom ratne eskalacije ukrajinske krize. U Hrvatskoj se intelektualne elite, suočene s kalvarijom ukrajinskog naroda, zadovoljavaju podržavanjem snažne emocije koju ona izaziva i ulogom "čuvara atlantističkog hrama". Uglavnom nisu spremne na autokritiku, odnosno kritiku uloge Alijanse u nepovoljnom razvoju ukrajinske krize. I to, paradoksalno, ne samo zato što vjeruju da takvi istupi vode gubitku posla i društvene pozicije. Unatoč bučnom atlantističkom opredjeljenju i vodstvu u politici proširenja EU-a, u hrvatskim intelektualnim krugovima uvriježila se ideja da sve odluke donosi neki drugi Zapad, a ne onaj kojega su i sami sastavnica.

Istodobno, u uvjetima međusobnog vrijeđanja Putina i Bidena, prijetnji nuklearnim ratom, hrvatske medije i analitičare više zabrinjava Milanovićev vulgarni rječnik nego institucija "fikus-predsjednika" i zapovjednika oružanih snaga u uvjetima rata u Europi. Zabrinjava ih što pokreće pitanja koja se neće svidjeti prijateljima Amerikancima, Ukrajincima, Fincima… Pa tko će se pozabaviti rješavanjem statusa Hrvata u BiH ako ne Hrvati? Hrvatsko-francusko strateško partnerstvo u tom bi smislu moglo biti korisno, ali input mora stići s glavne zainteresirane, hrvatske, strane.

Dakle, Milanovićeva prijetnja vetom na ulazak Finske i Švedske u NATO ako se ne riješi status Hrvata u BiH, neovisno o tome je li on znao ili nije da ju efektivno neće moći realizirati, postigla je željeni cilj. Svi europski mediji prenijeli su informaciju i javnost upoznali s problemom Hrvata u BiH. Jednako kao i predsjednikovo upozorenje da je službeno priključivanje najbližih ruskih susjeda Alijansi samo dodatna provokacija koja sigurno neće smanjiti muke ukrajinskog naroda. Naime, povezanost neutralne Finske i Švedske s NATO savezom odavno je tolika da je službeno pristupanje samo formalnost.

Kako se u Francuskoj gleda na izvjesne disonantne tonove unutar same Europske unije oko eventualne revizije Ugovora o EU-u? Drugim riječima, uzimajući sve u obzir, kako "refreširati" Europsku uniju kako bi bila funkcionalnija i efikasnija nego do sada?

- Disonance unutar Alijanse i EU-a nisu nestale manifestacijom solidarnosti s ukrajinskim narodom, koji brani svoje obitelji i domove. Naprotiv, zahvaljujući ratu i strahovima koje je pobudio, teško je očekivati da će francuski predsjednik Macron uspjeti u svom novom predsjedničkom mandatu učiniti ono što nije uspio u prethodnom - okupiti Europljane oko ideje moćne Europe, čiji zajednički vanjskopolitički i obrambeni koncept, temeljen na principima strateške autonomije, štiti njihove interese. Taj neuspjeh je jedan od važnih razloga izbijanja rata u Ukrajini. Ne objašnjava se samo odbijanjem ideje Europe-sile sa strane brojnih EU država nego i manjkavom prezentacijom projekta sa strane Francuske, s čijim je detaljima dobro upoznata francuska javnost, ali ne i javnost država koje bi se projektu trebale priključiti. Dakle, trenutačno je bitno hitno poraditi na modalitetu prekida ratnog neprijateljstva u Ukrajini, prihvatljivog objema stranama. To je razlog zbog kojeg predsjednik Macron pokušava održati kontakt s ruskim predsjednikom. Rat je neuspjeh diplomacije - kojoj će se ionako trebati vratiti da bi rat završio. Najbolje što male države mogu učiniti jest da se priključe europskim snagama koje rade na razumnim rješenjima za izlazak iz ratnog sukoba. U Francuskoj su te snage prvo šaputale daleko od mikrofona. Potom su stekle samopouzdanje i shvatile da mogu iznijeti bit svojih razmišljanja, a da ne riskiraju odmah biti izbrisane s popisa ljudi s kojima nije preporučljivo družiti se.

POUČNE ANALOGIJE


No postavlja se i sljedeće pitanje: Jesu li Sjedinjene Države odlučile stati na kraj ruskoj moći, uz rizik da prošire rat na cijelu Europu, te da Putin - stjeran u kut - počne upotrebljavati taktičko nuklearno oružje?

- Odgovor na to pitanje naći ćemo ako prvo, kao članica NATO-a, prihvatimo konstataciju da je Vladimir Putin jedini krivac za invaziju na Ukrajinu, te da bi posljedično bio i jedini krivac za upotrebu nuklearnog oružja. Međutim, također, da ne isključimo preispitivanje naravi i ciljeva ovog rata na američkoj strani. Najava Joea Bidena o dodatne 33 milijarde dolara pomoći Ukrajini navodi nas na zaključak da je SAD u proxy ratu protiv Rusije. Otpor, čak i protuofenzive ukrajinske vojske, može se objasniti činjenicom da ona raspolaže ultramodernim arsenalom oružja koji joj pružaju zemlje NATO-a i golemom prednošću koju joj daju američke obavještajne službe. Obuka ukrajinske vojske od zapadnih instruktora datira, naravno, od 2014. godine, ali je nejasno što se dogodilo od izbijanja ruskog napada 24. veljače. Izvještaj Régisa LeSommiera, objavljen početkom travnja u časopisu Le Figaro, opisuje kako je francuske dobrovoljce koji su išli u Ukrajinu vrlo službeno preuzeo američki vojni veteran, 60 km zapadno od Lavova…

Kako upozorava Henri Guaino, bivši specijalni savjetnik predsjednika Nicolasa Sarkozyja, "krećemo se prema ratu kao mjesečari". Definitivno je moguća analogija između srpnja 1914. i srpnja 2022. Dovoljno je referirati se na sliku Europe od prije nešto više od jednog stoljeća, koju nam je dao Christopher Clark govoreći o uzrocima Prvog svjetskog rata u svojoj knjizi "Mjesečari, ljeto 1914.: kako je Europa marširala prema ratu": "Izbijanje rata 1914.-18.", piše on, "nije roman Agathe Christie (...). U toj priči nema oružja za ubojstvo, točnije, ima po jedno za svakog aktera. Promatrano u tom svjetlu, izbijanje rata nije bio zločin, već tragedija. 1914. nijedan europski vođa nije bio lud, nitko nije želio svjetski rat koji će ubiti dvadeset milijuna ljudi, a svejedno su ga zajedno započeli…" (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana