Magazin
REAGIRANJE: NESPORAZUMI OKO IVE ANDRIĆA

Kristić: Kramarić iznosi neistine!
Objavljeno 18. siječnja, 2022.
Autor knjige o Ivi Andriću demantira neke stavove u recenziji Zlatka Kramarića

Vezani članci

KNJIŽEVNE STRANPUTICE: JOŠ JEDNO (NE)LEGITIMNO ČITANJE ANDRIĆA

Politički pamflet koji ne može biti na čast hrvatskoj kulturi

U članku Zlatka Kramarića o mojoj knjizi "Ivo Andrić - kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića", izneseno je nekoliko netočnosti. Nije istina, kako tvrdi Kramarić, da su "otprije poznate činjenice", kako je, primjerice, Ivo Andrić za prijam u diplomatsku službu napisao sastav pod naslovom "koliko je bilo srpskih država" u koje je ubrojio Dubrovačku Republiku, Bosnu i Crnu Goru. Nije opće poznato ni da je Andrić u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova sudjelovao u pripremi Konvencije o planskom iseljenju Turaka iz Kraljevine Jugoslavije. Nije znano da je Andrić službeno nazivao Makedoniju "Južnom Srbijom" tijekom svog diplomatskog mandata u Ženevi. Pritom se u bilješkama hvalio kako su prosvjedna pisma hrvatskih iseljeničkih zajednica upućena Ligi naroda o stanju u Kraljevini Jugoslaviji, u tajništvu Lige naroda bacana u arhiv bez javne rasprave. Malo je poznato da je Andrić kao pomoćnik ministra prosvjedovao što je jugoslavenski veleposlanik uopće zaprimio vatikansku notu o kršenju ljudskih prava katolika u Kraljevini Jugoslaviji 1930-ih godina.

 

Te će podatke iz moje knjige Kramarić rijetko pronaći u drugoj literaturi na koju se poziva, ukljućujući i ekskluzivno objavljenu u knjizi fotografiju s potpisivanja pristupu Trojnom paktu 1941. u Beču na kojoj se kao službeni član izaslanstva najvjerojatnije nalazi Andrić. (Milovan Đilas svojedobno je, u sklopu retuširanja Andrićeve biografije, uklonio sve fotografije na kojima se nalazi Andrić tijekom potpisivanja Trojnog pakta).


Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je profesora književnosti bilo dosad upoznato s činjenicom da je Andrić bio simpatizer Draže Mihailovića, veličao kancelara Hitlera, koji, po Andriću iz 1939., "s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha", dok je nakon rata pisao o "mudrom vodstvu generalisimusa Staljina". On je već u svojim vanjskopolitičkim komentarima potkraj 1930-ih u potpunosti ignorirao nacističke progone Židova iz Njemačke, rasističke Nürnberške zakone, a snažno podupirao njemačko pripojenje Austrije i prisvajanje Sudeta.Koliko je u stručnoj javnosti otprije poznato da je Andrić osobno obavio konačni pregled nota prije potpisivanja jugoslavenskog pristupa Trojnomu paktu u Beču, pritom pohvalivši njihov sadržaj. Brojne nacističke bilješke svjedoče o Andrićevim pozitivnim stavovima o njemačkoj vanjskoj politici.

 

Široj javnosti nije poznato da je Andrić predložio u službenom referatu protjerivanje Albanaca muslimana u Tursku, u sklopu prijedloga podjele Albanije između Mussolinijeve Italije i Karađorđevićeve Jugoslavije 1939.

 

Kramarić bi morao osuditi kao retrogardno zastupanje takvih totalitarnih stavova, a ne ocjenjivati retrogardnim objavu niza dokumenata koji svjedoče o takvim Andrićevim istupima. Civilizacijska insuficijentnost, koju spominje Kramarić, jest kada samodeklarirani liberal poput njega smatra kako "nije mala stvar" poznavati Hitlera i sjediti sa Stojadinovićem i Titom, kao što je to činio Andrić. Pritom Kramarić poučava koje vrijednosti diplomati moraju braniti, u što bi, po njemu, valjda spadalo skrivanje Andrićevih programa etničkog čišćenja, podjarmljivanja drugih naroda i simpatiziranja totalitarizama.

 

Na svoje nedemokratsko pitanje kako je uopće objavljena ovakva knjiga o Andriću, Kramarić je dobio odgovor u uvodu moje knjige: osim početno navedenih dokumenata i podataka u ovom reagiranju koje dosad u knjizi nije objavio nijedan hrvatski autor, problematično je što međunarodni političari današnjice uzimaju Andrića kao političkog savjetodavca za pitanja jugoistoka Europe. Roman "Na Drini ćuprija" označava Bosnu kao dijelom srpskih zemalja i niječe postojanje hrvatskih udruga u BiH u vrijeme Austro-Ugarske, koje su pak stipendirale tadašnje Andrićevo školovanje.

 

Kada je riječ o nacionalnom diskursu, u poznatim Andrićevim povijesnim romanima i pripovijetkama uglavnom se ne spominje riječ Hrvat, niti riječ Hrvatska, uz rijetke iznimke. Andrić u pravilu Hrvate naziva Slavonci, Dalmatinci, Bosanci, Ličani, slijedeći ideologiju Vuka Karadžića koji ih je tako nazivao smatrajući da su svi štokavci Srbi. Naime, Andrić je upravo Vuka Karadžića istaknuo kao pisca koji je najviše utjecao na njega, te je o njemu napisao nekoliko panegiričnih eseja. Premda rođen kao etnički Hrvat, Ivo Andrić se od 1918. sustavno u svim službenim dokumentima izjašnjava kao Srbin, a ne pripadnikom nekog nedefiniranog, izmještenog ili eteričnog identiteta. Pritom nije riječ samo o ljudskom pravu na slobodni osobni odabir, nego i prihvaćanju velikodržavnog koncepta koji susjedne zemlje smatra dijelom srpskih zemalja.

 

Na koncu, nema razloga za pokroviteljski pristup Kramarića kada govori o diplomaciji u koju, za razliku od mene, nije došao preko javnog natječaja uz obvezu polaganja stručnih ispita, nego političkim imenovanjem, i to tek nakon gubitka vlasti na lokalnoj razini u Osijeku. Preuzetno je i da se gradi autoritetom o tomu kako funkcionira diplomacija budući da, za razliku od mene, nije dugo radio kao diplomat u sjedištu ministarstva u Zagrebu, nego je u pravilu prelazio s jednog na druge mandate u inozemstvu.


(Davor Kristić, autor knjige "Ivo Andrić - kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića")

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana