Magazin
RAZGOVOR: ANA OPAČIĆ

Digitalno doba stvorilo je lažan osjećaj građanske participacije
Objavljeno 4. prosinca, 2021.
IZV. PROF. DR. SC. ANA OPAČIĆ, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Početkom svibnja, izv. prof. dr. sc. Ana Opačić, iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sudjelovala je na konferenciji Pandemija kao izazov organizacijama civilnog društva u području pružanja socijalnih usluga.



Što nam o tome možete reći, tema je, naime, iznimno važna s obzirom na kontekst koronakrize, u kojoj smo već gotovo dvije godine...?

- Navedena konferencija u organizaciji Grada Zagreba, tj. njihova ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, bila je prilika da se progovori o sektoru civilnog društva, koji je ostao gotovo potpuno nezaštićen tijekom cijele krize. Istovremeno taj je sektor znatno pridonio ublažavanju posljedica krize, gašenje aktivnosti nije bila opcija, a tijekom razornih potresa mogli smo svjedočiti koliko nam je dragocjen. Ja sam govorila iz okvira otpornosti zajednice te sam željela upozoriti kako smo brzo prihvatili neke mitove o krizi. Tijekom prve godine koronakrize, praćene prirodnim katastrofama, uvjerili smo sebe da ćemo samo zbog činjenice da smo izloženi krizi postati bolji, pametniji, učinkovitiji, kreativniji kao društvo i pojedinci. Da ćemo doživjeti osobnu i kolektivnu katarzu. To su bili mitovi. Svaka kriza sama po sebi djeluje razorno na društvo, stvara nove "gubitnike" i "pobjednike", testira granice individualne i sistemske izdržljivosti, pridonosi egzistencijalnom i egzistencijalističkom strahu, ugrožava osjećaj sigurnosti i osjećaj da imamo kontrolu nad svojim životima. Ideja otpornosti nas uči tomu da imamo priliku ne "zbog", nego "unatoč" krizi postati bolje, povezanije, funkcionalnije, smislenije i inovativnije društvo. To se dakako ne događa samo po sebi, nego se tome treba proaktivno posvetiti. Dapače, razmišljati o strategijama suočavanja s krizama i prije nego što one nastupe. Tome nismo dovoljno skloni, čak će netko reći da to nije u skladu s našim "mentalitetom".

"NAJBRŽI PRST"


Koji su najveći problemi s kojima se suočava civilno društva danas, ali i prije koronakrize...?

- Civilno društvo bilo je u mnogočemu ranjivo i prije krize: ovisno o projektnom financiranju, nedovoljno podržano u stjecanju financijske održivosti, rad u civilnom društvu često je nedovoljno reguliran i prekaran, rigidnost projektnih pravila ne dopušta ulaganje u organizaciju i njezino jačanje. Premalo je natječaja kojima bi se potaknulo osnaživanje same organizacije. Projektni natječaji, čak i oni financirani iz EU fondova, sve su centraliziraniji, preskribirani, sve više izgledaju kao tenderi ne dopuštajući inovativnost prijave i specifičan odgovor na lokalne potrebe. Dio natječaja zapravo se odnosi na financiranje usluga koje bi trebale postati sastavni dio proračunskih izdvajanja, poput natječaja u okviru programa Zaželi, natječaja za pomoćnike u nastavi, osobnu asistenciju i druge.

Dodatno, jedinice lokalne i regionalne samouprave financijski su prenapregnute i ne uspijevaju u dovoljnoj mjeri dati vjetar u leđa civilnom društvu, iako su svjesne potreba na terenu. Tu su i neke druge nepoželjne pojave, poput prakse najbržeg prsta u apliciranju na EU natječaje, što je potpuno neprihvatljivo. Tako se može dogoditi da je netko uložio znatna ljudska i materijalna sredstva u pripremu projektnog natječaja, a u konačnici mu je presudio pečat u poštanskom uredu koji je stavljen u 08:04, dakle četiri minute prekasno, nakon otvaranja poštanskog ureda. Civilno društvo je stoga i prije krize bilo pred izazovom da zadrži kvalitetne stručnjake, da im osigura odgovarajuće uvjete rada te, što je najvažnije, kontinuitet rada s najranjivijim skupinama u društvu.

ZABORAVLJENI U SUSTAVU


Pandemija je znatno promijenila način funkcioniranja raznih sustava i društava u cjelini. Koliko je koronakriza utjecala na rad i djelovanje organizacija civilnog društva, napose u Hrvatskoj, ali i šire, u Europi i svijetu?

- U kriznoj 2020. godini civilno društvo ostalo je na vjetrometini. Bilo bi nepošteno reći da ministarstvo zaduženo za poslove socijalne skrbi ili jedinice lokalne/regionalne samouprave nije učinilo ništa. Dapače, pojedine jedinice regionalne ili lokalne samouprave nastojale su financijski ublažiti teret krize, pa i pomoći u nabavi zaštitne opreme ili osiguravanju potresom uništenog prostora. Resorno ministarstvo nastojalo je da dio udruga iskoristi mjere za očuvanje radnih mjesta. No sve te mjere bile su zakašnjele, civilno društvo nekako je posljednje dolazilo na dnevni red, i sve skupa bilo je u svrhu preživljavanja onog dijela civilnog društva koje ima kapacitet preživjeti. S izuzetkom jednog natječaja koji je raspisao Ured za udruge, i čiji su rezultati tek prošlog mjeseca bili poznati, nije dan dovoljan zamašnjak da civilno društvo bude proaktivno u stvaranju otpornijeg društva.

Mislim da su brojne udruge ozbiljno preispitale ima li smisla nastavljati ovakvu borbu, no radi povećanih potreba građana, i dalje su tu. Na žalost, dio stručnjaka već je potražio svoju sigurnost negdje drugdje i borba za kvalitetnim i motiviranim stručnjacima se nastavlja. Posebno su ostali ugroženi oni stručnjaci koji su u izravnom kontaktu s korisnicima, primjerice, pružaju usluge pomoći i njege u kućanstvu starijima, pomoćnici su u nastavi za djecu s teškoćama, asistenti osobama s invaliditetom ili pružaju smještaj životno ugroženim osobama u sigurnim kućama ili prihvatilištima za beskućnike. Oni su dodatno bili izloženi profesionalnom stresu preuzimajući odgovornost za svoj i tuđi život. Kao da je netko u komuniciranju svih protuepidemijskih mjera zaboravio na taj segment našeg društva, koji nije dobivao jasne i koherentne informacije.

Civilno društvo moralo se dovijati brojnim drugim načinima kako pomoći čovjeku u nevolji, čovjeku koji je ostao sam, uplašen, izoliran. Ako samo kažemo procjenu Svjetske banke da će COVID kriza gurnuti u ekstremno siromaštvo novih 88 do 115 milijuna ljudi diljem svijeta, koji žive s manje od 1,90 dolara dnevno, bez ojačanog civilnog društva posljedice bi mogle biti katastrofalne. Vidjeli smo sjajne inicijative te civilno društvo zaslužuje posebno odlikovanje za sve što je učinilo nakon potresa i tijekom koronakrize.

LOKALNO I GLOBALNO


Posljednjih tjedana svjedočimo nizu nasilnih prosvjeda pojedinih grupa diljem Europe, od kojih su neke deklarirane kao građanske, civilne i socijalno osjetljive, bez obzira na njihov "internetski predznak", odnosno okupljene preko društvenih mreža... Koliko je digitalno doba učinilo dobroga, a koliko lošega, kad su udruge civilnog društva u pitanju?

- Digitalno doba pridonijelo je tome da se civilno društvo međusobno brže povezuje, razmjenjuje informacije, iskustva i prakse. Pridonijelo je i tome da lokalne inicijative postanu globalne, kao što vidimo u pokretu za klimu, #MeToo pokretu i drugima. Digitalno doba probudilo je pomalo uspavani aktivistički habitus naših građana i globalnog građanstva. No digitalno doba stvorilo je lažan osjećaj građanske participacije. Samo zato što smo nešto "lajkali", "šerali", "tagirali" ili komentirali ne znači da smo zaista participirali. Digitalno društvo malo je ljude i ulijenilo. Civilno društvo borilo se s time da građane izvuče iz njihovih dnevnih rutina i okupi ih na jednom mjestu u zajedničkoj akciji upravo kako bi se stvorila nova kvaliteta društvenih odnosa. Digitalno društvo ponovno nas je zacementiralo u svijet svojih rutina, i bojim se da su komunikacija i participacija jednodimenzionalne, površne i brzo promjenjive.

I za kraj, želim apostrofirati da je civilno društvo suodgovorno za društvo u cjelini. Civilno društvo treba biti kritično i aktivističko, ali nikako ne mogu podržati da civilno društvo postane "agent kaosa". Svi oni koji to svjesno čine i instrumentaliziraju ljudsku zabrinutost i strah, ne čine dobro.

SOCIJALNO PARTNERSTVO?


Kakva je budućnost udruga civilnog, građanskog društva, napose i u području pružanja socijalnih usluga, ima li razloga za zabrinutost...?

- Razloga, na žalost, ima, ali nećemo završiti pesimistično. Ekonomije se oporavljaju, a pred Hrvatskom je novo sedmogodišnje razdoblje za korištenje EU fondova s nikad više prilika. Osim toga, puno se radi na novim zakonima i strategijama i prepoznaje se potreba da se politički da legitimitet socijalnim uslugama. To su dobri trendovi, ali oni mogu skrenuti u loše ako se ozbiljno ne potrudimo da civilno društvo bude stvarno prepoznato, da bude partner u procesu donošenja odluka, da ima pristup fondovima te da natječaji budu pošteni i transparentni. Tu ima jako puno prostora za napredak. Ako se ova prilika prokocka, svi oni koji su donositelji odluka trebaju biti svjesni da mogu potencijalno biti odgovorni za upropaštavanje 30 godina rada na stvaranju, jačanju i pozicioniranju uloge civilnog društva. (D.J.)
Digitalno društvo ponovno nas je zacementiralo u svijet svojih rutina, i bojim se da su komunikacija i participacija jednodimenzionalne, površne i brzo promjenjive.

Jedinice lokalne i regionalne samouprave financijski su prenapregnute i ne uspijevaju u dovoljnoj mjeri dati vjetar u leđa civilnom društvu, iako su svjesne potreba na terenu.

Možda ste propustili...

INTERVJU: MILAN TRENC, O SEBI I SVOJOJ NOVOJ KNJIZI...

Bez duhovne dimenzije ovaj svijet ne može imati smisla

PANDEMIJSKA STVARNOST: DR. SC. TENA ČAČIĆ

Nalazimo se u porođajnom kanalu koji vodi u novi svijet

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Potpuno je jasno tko radi na "demontaži države"

2

PANDEMIJSKA STVARNOST (I)

U društvenim krizama
laž se percipira kao istina

3

PROF. DR. SC. DOMAGOJ BEBIĆ, FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

Sadržaje biramo, medijska prehrana je individualna stvar