TvObzor
GLAZBENI VREMEPLOV

Uncle Tupelo: Inficiranost punkom i odjecima folka
Objavljeno 26. studenog, 2021.
Piše: Danijel MIKLIĆ

U suvremenim analima alt-countryja Uncle Tupelo smatra se prvim sastavom koji je "spajao nespojivo", te je samim time zauzeo najvažnije mjesto. Iako su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća razni bendovi poput Jason & the Scorchersa iz Nashvillea ili kalifornijskih cowpunkera The Long Ryders prilično uspješno kombinirali alternativni folk i country s punkom i blues-rockom, sve do pojave prvijenca Uncle Tupela danas se računa kao prapovijest. Predvođena kreativnim dvojcem Jay Farrar/Jeff Tweedy - neki su ih čak prozvali Lennonom i McCartneyjem americane - kroz nešto manje od osam godina djelovanja ta je kultna grupa snimila četiri danas antologijska albuma. Postavila je standarde trenda koji su kritičari pomalo nespretno prozvali alternativnim countryjem te, u konačnici, ostala zapamćena i kao izvornik dvaju također značajnih sastava - Son Volt i Wilco.



Farrar je početkom osamdesetih u gradiću Bellevilleu (Illinois) pjevao i svirao gitaru u rockabilly grupi The Plebes, a kada im je zatrebao basist, pozvao je svog srednjoškolskog prijatelja Jeffa Tweedyja. Ubrzo su se približili punk-rocku te promijenili ime u The Primitives, a 1987. su, kao trio upotpunjen bubnjarem Mikeom Heidornom, konačno postali Uncle Tupelo (ime bez ikakvog smislenijeg značenja, ma koliko ga tražili brojni poklonici njihova djela). Inficirani punkom i odjecima folka, brusili su svoju priču po pozornicama lokalnih klubova, što im je donijelo ugovor s nezavisnom etiketom Rockville Records, na kojoj su 1990. objavili svoj debitantski album "No Depression". Ta je ploča - često se smatra kamenom temeljcem americane - objedinila utjecaje punka i indie rocka s gatrijevskim folkom, Hankom Williamsom i Gramom Parsonsom, te je svojim naslovom dala čuveni tagline, sinonim cijeloj sceni koju su predstavljali.

Naglašenije nagnuće prema Parsonsovoj viziji "kozmičke američke glazbe" u pjesmama kao što su "Still Be Around" i "Watch Me Fall" karakteriziralo je njihov drugi album "Still Feel Gone" (1991.), na kojemu se nalazi i skladba "D. Boon", posveta tragično preminulom frontmenu Minutemena, benda koji je izvršio nemjerljiv utjecaj na ranu fazu Uncle Tupela. Završnu etapu njihove tranzicije od punka prema countryju predstavila je ploča "March 16-20, 1992", nazvana jednostavno po datumu snimanja. To gotovo potpuno akustično ostvarenje u produkciji Petera Bucka, s podjednakim omjerom autorskih skladbi ("Wait Up", "Grindstone") i obrada ("Moonshiner", "Satan, Your Kingdom Must Come Down"), premda dočekano sa skepsom, na najbolji je mogući način izrazilo Farrarove i Tweedyjeve folk/bluegrass afinitete te postavilo smjernice daljnjeg glazbenog razvoja ovog kreativnog dvojca.

Nakon što ih je napustio Heidorn, Uncle Tupelo potpisali su za major etiketu (Sire) te s tri nova člana u postavi - bubnjarom Kenom Coomerom, basistom Johnom Stirrattom i multiinstrumentalistom Maxom Johnstonom, objavili album "Anodyne". Po mnogima remek-djelo, snimljeno 1993. u Austinu s producentom Brianom Paulsonom, koje jednako dobro funkcionira u countryju ("Give Back the Key to My Heart", "Acuff-Rose"), folku ("Steal the Crumbs", "New Madrid") i rokerskijem izdanju ("Chickamauga", "The Long Cut"), a s druge je strane iznijelo na vidjelo nesuglasice između Farrara i Tweedyja. Napetosti su sve više rasle, što je posebice došlo do izražaja na turneji održanoj u prvoj polovini iduće godine. Za njihove koncerte u to vrijeme tražila se karta više, ponuđena im je mogućnost da peti studijski album snime za Warner Bros. Records, no stalne svađe, a jednom prilikom i tučnjava između dva frontmena, rezultirale su raspadom benda. Ipak, prije nego što su se razišli, odsvirali su nekoliko ugovorenih koncerata, a imali su i svoj prvi (i posljednji) nastup na nacionalnoj televiziji u emisiji "Late Night with Conan O‘Brien". Posljednji koncert Uncle Tupela održan je 1. svibnja 1994. u St. Louisu, no to je i za Farrara i za Tweedyja bio tek novi početak - prvi je zajedno s bubnjarom bivšeg sastava pokrenuo Son Volt, a drugi svoje glazbene vizije ostvaruje kroz Wilco.
Najčitanije iz rubrike