Sport
IZLAZEĆE SUNCE

Dođi i vidi! I nemoj drugi put slati kišu
Objavljeno 3. kolovoza, 2021.

Gospodaru, gdje živiš? Dođi i vidi! - stoji natpis na zidu kapelice Srednje škole svetog Patrika u kenijskom gradu Itenu, odakle su potekli gotovo svi najveći kenijski srednjoprugaši i dugoprugaši.



U Itenu je bio Željko Garmaz. Bivši kolega novinar (bivši novinar, ne bivši kolega, nap. a.), poznati vinolog i "afrikolog", ali prije svega veliki humanitarac. I ono što je možda manje poznato, veliki ljubitelj atletike. Ne sumnjam kako Željko ovih dana uživa u kraljici sportova, koja u Tokiju pokazuje "svoju moć", zbog čega joj naziv i jest takav. No vratit ćemo se Garmazu i trkačima iz Itena. Riječ-dvije o Sandri Perković i njezinu nastupu. Čini se da je jučer Bog došao i vidio. Poslao kišu, pokazao da je tu. Ili je bio tu. Poslana je poruka. Sandru su mnogi vidjeli kao "zicer" za medalju. Čak i za zlato. U sportu ništa nije sigurno. Pogledajte Đokovića. Sandra je ostala na korak do postolja, druga je to "drvena medalja" za Hrvatsku na Olimpijskim igrama, ali Sandra, za razliku od srbijanskog tenisača, nije odustala. Borila se do kraja. Ne sumnjam kako joj je ovo dobra poruka. Poruka Svevišnjeg? Koga god. Dolaze i mlađe, mijenjaju se stvari u svjetskoj atletici. Olimpijska zlata odlaze u Katar, Venezuelu, Italiju, Grčku, Portoriko. Još ni jedna s ovih OI u Keniju. Ima vremena. Tu se vraćamo na priču o kenijskim trkačima. Priču je ispričao Željko Garmaz u svojoj knjizi "U Africi nije sve crno". Uglavnom, iza kenijske atletike i svih zlata i svjetskih rekorda stoji jedan svećenik, irski misionar Colm O‘Connell. Stigao je u Itenu 1976., namjeravao je ostati tri mjeseca, a ostao viđe od 40 godina. U irskim školama djecu je znao učiti tenisu i nogometu, ali nikada trčanju. Kada je stigao u Itenu, gdje je pater Colm prije svega trebao odgajati djecu, pripremati ih za svijet, tjelesni u srednjoj školi predavao je Peter Foster. Njegov brat Brendan iste je godine osvoji brončanu medalju za Veliku Britaniju na Olimpijskim igrama u Montrealu. Njih dvojica slušala su prijenos te utrke na prastarom radiju. Kako je Peter Foster u Keniju stigao kao volonter, ubrzo je napustio zemlju, ostavivši O‘Connellu zviždaljku i štopericu, te prije svega darovitu djecu u atletskoj skupini, kojoj je sport bio jedina zanimacija. Nije bilo TV-a, a kamoli videoigrica. Bila je to vjerojatno najuspješnija "predaja štafete" u atletskoj povijesti. Jer dalje je sve, kako se kaže - povijest. Trebalo je vremena do prvih rezultata. Sve do 1988., kada je Ibrahim Kipkemboi Hussain osvojio Bostonski maraton i, što je možda bilo još važnije, izborio se za stipendiju na američkom sveučilištu. Iste je godine Peter Rono osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Seoulu na 1500 metara. Iten je postao sjedište svjetske atletike. S OI u Londonu pet je zlatnih medalja otišlo u Iten pa su tamo dolazili trenirati i Stephen Kiprotich iz Ugande i veliki britanski atletičar inače rodom iz Somalije Mo Farah. U Itenu je trenirao Eliud Kipchoge, prvi koji je istrčao maraton ispod dva sata. Iz Itena je i David Rudisha, svjetski rekorder na 800 metara. Rudisha, možda i najveći kenijski atletičar, razlikuje se po nečemu od ostalih "dječaka iz Itena". Rudisha pripada plemenu Masai. Ostali su iz plemena Kalenjin, pa je dugo vladalo mišljenje kako su pripadnici plemena Kalenjin genetski predodređeni, tako da su mnogi znanstvenici pokušali pronaći odgovor u urođenoj biologiji. Tako je postojala teorija da su pripadnicima te skupine svojstveni tanki gležnjevi i tanki nožni mišići, što je posebno važno u trčanju. Rijetki su poslije željeli potkrjepljivati tu teoriju, bojeći se da će ih proglasiti rasistima. Ipak, mnogi su antropolozi i sociolozi koji su živjeli u njihovoj zajednici dali obrazloženje da se oni od malih nogu pripremaju za inicijaciju u društvo starijih. Nikome ne dati argument da je bolji od njih.

- Ljudi dolaze ovamo otkriti tajnu. A znate što bi uopće tajna mogla biti? Tajna je u tome da vi mislite da tajna postoji. A tajna uopće ne postoji - otkrio je O‘Connell Garmazu.

Da doista, bez obzira na to što genetika igra golemu ulogu, prvaci se stvaraju u sredinama gdje ih se od malih nogu priprema za život u surovom društvu. Takve sredine nisu samo plemena u Keniji. Sredina nije samo pleme Kalenjin. Zato cura iz Knina sve "razbuca". Zato je takva i Sandra. Još uvijek, unatoč jučer neosvojenoj medalji. Zato se u Teksasu rodi, a potom u Italiji, negdje u Lombardiji, stvori olimpijski prvak na "stotku". A kakva bi tek priča bila da jedan dečko iz Kaknja sutra bude bolji od "dječaka iz Itena".


Krešimir Lacković
Najčitanije iz rubrike