Magazin
PROF. DR. SC. GORAN ČULAR IZVANREDNI PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Normalno je da se na vlasti izmjenjuju dvije najveće stranke
Objavljeno 31. srpnja, 2021.
Hrvatska se, u tom smislu, pokazala puno stabilnijom od ostalih istočnoeuropskih demokracija

Premda Hrvatska ima više od 150 aktivnih stranaka, ali i ugašenih više od 170, tzv. treće opcije, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, u Hrvatskoj teško dugoročno opstaju i vlast na nacionalnoj razini ne mogu osvojiti.



Zašto je tome tako, pitali smo dr. sc. Gorana Čulara, izvanrednog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Sve ovisi o tome kako definiramo "treće stranke" i njihov uspjeh. Velika većina stranačkih sustava funkcionira upravo tako da postoje dvije stranke (u pravilu nositelji lijevog i desnog bloka) koje se izmjenjuju na vlasti, često uz potporu trećih stranaka. Zapravo, vrlo se rijetko događa da treće stranke osvoje vlast kao glavne stranke u koaliciji (u posljednje vrijeme imamo nekoliko takvih slučajeva - Stranka modernog centra u Sloveniji, Babišev ANO 2011 u Češkoj, Pokret 5 zvijezda u Italiji). Čak i u državama gdje je došlo do naglog profiliranja trećih stranaka (recimo Španjolska) dominantne stranke u vlasti su i dalje tradicionalni nositelji lijevog i desnog bloka.

I u Hrvatskoj su treće stranke osvajale vlast, ali kao manjinski partneri bilo SDP-a ili HDZ-a (HSLS, HSS, HNS), a 2015. i 2016. to je napravio Most. Zapravo, u posljednjih desetak godina, za razliku od ranije, treće stranke u Hrvatskoj su zabilježile značajne uspjehe (Laburisti, Živi zid, Most, Možemo!, Domovinski pokret) i koncentrirale na sebe ukupan broj glasova i mandata koji nikad prije nisu imale kao treće opcije. Drugo je pitanje zašto neke od tih opcija ne uspijevaju na duži rok ostvariti trajnost svojih pozicija (Laburisti, Živi zid, Orah …). U tom smislu Hrvatska se razlikuje od recimo Njemačke, Austrije, Velike Britanije, ali i mnogih drugih država gdje su treće opcije već desetljećima stalne i prepoznatljive organizacije. To naravno ne znači da neka od sadašnjih trećih opcija neće ostvariti taj kontinuitet. Recimo, Most drži svoju poziciju već šest godina.

DVIJE STRATEGIJE


Koliko konstantni neuspjeh tzv. trećih opcija na nacionalnoj razini u RH da se dugoročnije nametnu javnosti (biračima) i održe na sceni pokazuje određenu razinu nezrelosti ili zrelosti demokracije? U Hrvatskoj se na vlasti konstantno izmjenjuju HDZ i SDP.

- Tradicionalno gledajući, nema ništa normalnije nego da se na vlasti izmjenjuju dvije najveće stranke, samostalno ili uz potporu trećih. Hrvatska se, u tom smislu, pokazala puno stabilnijom od ostalih istočnoeuropskih demokracija. E sad, zašto se nove stranke često ne uspiju dugoročnije održati na političkoj sceni, pitanje je na koje nije lako jednoznačno odgovoriti. Ni u najnovijoj knjizi Tima Haughtona i Kevina Deegana Krausea, posvećenoj novim strankama u istočnoj Europi, nema jednoznačnog odgovora. Nekad je odgovor bio jednostavan - organizacija, ali to je odgovor koji traži puno ulaganja i, još važnije, puno vremena, a današnji vremenski horizont političkih očekivanja je puno kraći. Današnje nove stranke traže brzi uspjeh, često ga postignu u obliku dobrog izbornog rezultata, ali u isto vrijeme to što ih je vinulo na početku nije ono što ih može održati na duže staze. Stranke koje se žele održati praktično bi trebale funkcionirati paralelno na dvije strategije, jednoj koja vodi brzom političkom uspjehu, a nerijetko sasvim različitoj, pa i suprotnoj, koja vodi održavanju tog uspjeha. To nije jednostavno, a i postavlja se pitanje - čemu?, u uvjetima sasvim drukčijeg funkcioniranja politike. Politika je postala ciljno-racionalna aktivnost postizanja kratkoročnog utjecaja, ona je odavno prestala biti način života, za elite jednako kao i za članove.

GOLEMA RAZLIKA


Puno je različitih komentara na portalima o tome zašto tzv. treće opcije na nacionalnoj razini u Hrvatskoj dugoručno teško uspjevaju opstati i biti važan politički faktor, još manje osvojiti vlast. Vaš komentar?

- Takvi me komentari ne inspiriraju nimalo. Ono što mi je kao politologu važnije je kako se svaka od tih stranaka odnosi prema svome dugoročnom opstanku. Živi zid je "na papiru" bio vrlo demokratski, ali se pokazalo da je vođen poprilično autokratski i da se raspao na sukobu elita oko jednog mjesta u EU parlamentu. Most ne ulaže previše u svoju organizaciju, više se pouzda u aktiviranje javnih osoba na svojim listama. Centar se jednako tako razvija kao stranka uglednika. Domovinski pokret je jako puno uložio u širenje organizacije, ali sada vidimo problem na razini stranačkog vodstva, stranačke elite i, vjerojatno, sukoba pragmatične i ideološke frakcije. Dakle, ni širenje članstva i lokalnih organizacija ne mora značiti puno, ako nemate mehanizme za razrješenje unutarstranačkih sukoba. Možemo! se organizacijski puno sporije razvija, "ide samo na sigurno", ulaže u organizaciju dubinski, a ne površinski, razvijaju unutarstranačku deliberaciju kao važnu komponentu stranačkog života, ali ni oni nisu sigurni kako će stranka reagirati kod prvih ideoloških ili policy sukoba koji ih tek čekaju.

Zašto su velike tradicionalne stranke (HDZ, SDP, bez obzira na sadašnje probleme) i dalje, nakon 30 godina od uspostave samostalne i neovisne RH, dugoročno na nacionalnom planu u prednosti pred pojavama tzv. trećih opcija?

- Stare stranke imaju postavljenu organizaciju gdje stvari idu po inerciji i ne moraju na to gubiti ni vrijeme ni novac. Nove stranke u te stvari moraju iznova ulagati. To je golema razlika. Ponekad, kao u slučaju SDP-a, kada stara stranka treba napraviti velike iskorake, isto tako naslijeđena organizacija može se pokazati kao omča oko vrata. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana