TvObzor
CAN

Nadrealne zvučne skice neospornih kraljeva krautrocka
Objavljeno 23. srpnja, 2021.
Piše: Danijel MIKLIĆ

Njemačka grupa Can u tolikoj je mjeri utjecajna da se može tvrditi kako je njihova glazba prevladala getoizaciju krautrocka i uvrstila se unutar najznačajnijih rock-ostvarenja. Poput The Velvet Undergrounda, Can su bili jedan od najranijih primjera susreta “elitne” i “trivijalne” glazbe, a svojim umijećem stvaranja prihvatljivih eksperimentalnih ostvarenja - kao i složene plesne glazbe - pridonijeli su brisanju njihovih razgraničenja. Kombinirajući klasičnu izobrazbu s psihodeličnim rockom i free jazzom, predstavljali su prethodnicu i nadahnuće za funky world music Briana Enoa i Davida Byrnea, post-punk istraživanja sastava Public Image Ltd. i The Fall, progresivni pop 80-ih Eurythmicsa, lelujavi dance zvuk Happy Mondaysa, svemirsko zvukovlje Stereolaba, trance 90-ih, kao i niz (starijih i novijih) bendova za koje nikad ne biste očekivali da bi mogli utjecati na njih.



Can su 1968. u Kölnu osnovali basist Holger Czukay i klavijaturist Irmin Schmidt, obojica negdašnji studenti avangardnog skladatelja Karlheinza Stockhausena, sljedbenici Johna Cagea fascinirani radom Franka Zappe i The Velvet Undergrounda. Dvojcu su se ubrzo pridružili gitarist Michael Karoli i jazz bubnjar Jaki Liebezeit, a uoči snimanja nastupnog albuma i shizofreni američki pjevač Malcolm Mooney. Njihov debi bio je “Monster Movie” (1969.), koji su zabilježili “uživo” u svom dvorcu/tonskom studiju u blizini Kölna. Najimpresivnija skladba bila je završna 20-minutna “You Doo Right”, klasični primjer postupka koji su članovi grupe nazivali “instant-kompozicijom”, koju na okupu održava hipnotičko otkucavanje odsječenog, minimalističkog funk ritma dok Mooneyjeve vokalize propituju ritmičke i melodijske mogućnosti.

Nakon što je u međuvremenu objavila “Soundtracks” (1970.), zbirku glazbenih kulisa za niskobudžetne soft porn filmove, grupa se 1971. oglasila albumom “Tago Mago” na kojem je Mooneyja zamijenio podjednako ekscentrični japanski ulični glazbenik Damo Suzuki, čiji se način pjevanja bolje uklapao u instrumentalističku smjesu Cana, prepuštajući ostalima više prostora za istraživanje. Što se tiče zvuka i strukture, prvi album sa Suzukijem očekivano je bio njihov najekstremniji iskaz, djelo koje u pjesmama poput “Halleluhwah” i “Aumgn” dočarava poniranje u ludilo. Iduće je, pak, godine objavljeno njihovo najprihvatljivije, tekstualno najpovezanije izdanje, naslovljeno “Ege Bamyasi”, koje im je osiguralo i izvjestan komercijalni proboj. U pjesmama kao što su “Spoon”, “I’m So Green” i “Vitamin C”, Can su se prepustili ugodnoj mješavini nadrealnih zvučnih skica i discipliniranih funk ritmova. Posljednja ploča sa Suzukijem bila je “Future Days” (1973.), na kojoj se grupa više no ikad prije posvetila stvaranju ugođaja nježnim pulsiranjem sintetizatora i laganom protočnošću pjesama poput “Spray”, “Moonshake” i zatvarajuće 20-minutne “Bel Air” koja zrači kozmičkom eterično-podvodnom uznositošću.

Iako su do kraja desetljeća Can izdali još pet nosača zvuka, njihova najkreativnija i najznačajnija faza okončana je 1974. godine pretežno instrumentalnim i djelomično ambijentalnim albumom “Soon Over Babaluma”, na kojemu su Karoli i Schmidt međusobno podijelili ono malo vokala što ih je uključeno. Nakon “Landed” iz 1975., iskušali su se u reggaeu, countryju i drugim stilovima na “Flow Motion” (1976.), a postigli su i britanski hit s disco pjesmom “I Want More”. Neosporno težeći prema mainstreamu, na albumu “Saw Delight” (1977.) u sastav su uključena dva bivša člana Traffica, basist Rosko Gee i perkusionist Rebop Kwaku Baah. No kad ga je Gee oslobodio basističkih zaduženja, Czukay se sve više posvećivao eksperimentima s trakama i radijem, što nikako nije bilo sukladno s porastom komercijalnih ambicija grupe, tako da su nakon blijedog izdanja iz 1979., jednostavno naslovljenog “Can”, članovi krenuli samostalnim putevima. S originalnim pjevačem Mooneyjem, jedan od najznačajnijih i najvizionarskijih bendova svih vremena ponovno se okupio krajem 80-ih, snimivši svoj jedanaesti i finalni, iznenađujuće solidan album “Rite Time”.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana