Magazin
KOPANJE PO PROŠLOSTI: JOŠ MALO O IVI ANDRIĆU

Književnici su sami svoja nacija
Objavljeno 17. srpnja, 2021.
Razotkrivanje nobelovca: Uz knjigu Michaela Martensa "San zvan Jugoslavija"

Prošle godine zagrebačka izdavačka kuća Ljevak objavila je knjigu "Vatra u vatri - Ivo Andrić jedan europski život", opsežnu monografiju o Ivi Andriću, koju je napisao Michael Martens poznati njemački novinar [1], pisac i ekspert za balkanska pitanja [2]. Riječ je o knjizi koja, prema mišljenju Krešimira Nemeca, u kojoj je M. Martens "reafirmirao jednu istinsku europsku veličinu". No, kao što to obično biva, nisu svi na ovim prostorima bili zadovoljni svim detaljima te "reafirmacije".



KRITIČKE OBJEKCIJE


Veći dio srpske akademske zajednice bio je nezadovoljan načinom na koji je autor interpretirao pojedine epizode u životu Ive Andrića. Jedan od njihovih "ozbiljnijih" prigovora odnosi se na činjenicu da je autor svjesno prešutio odnos Andrića prema srpskim kanonima, V. S. Kararadžiću i Petru Petroviću Njegošu! Nadalje, ozbiljno su mu zamjerili što je njegova knjiga o životu Ive Andrića pisana iz tuđe/njemačke perspektive, pa se u tom kontekstu spominje i neka njegova "imperijalna imaginacija", germanocentrične provenijencije! Ma što god bi ta (dis)kvalifikacija trebala značiti! Očito da nekim pripadnicima srpske akademske recepcije smeta taj pogled "drugog", taj pogled "sa strane", koji možda i nije u svim detaljima neutralan (kao što je to, recimo, relativno blagi odnos autora prema Austro-Ugarskoj [3]), ali sigurno da taj njegov autsajderski pristup književnom opusu ovoga pisca nije opterećen onom nepodnošljivom težinom "naših" iracionalnih nesporazuma, koji sve ovo vrijeme generiraju seriju "pogrešna" čitanja njegova opusa. I umjesto da svi mi [4] koji u Andriću, između ostaloga, vidimo i "našeg" pisca, i hrvatskog, i srpskog, i bošnjačkog, budemo zadovoljni i ponosni što se netko sa strane, iz druge kulture, sustavno i temeljito bavi našim piscima i našim "temama i dilemama" (Martens je knjigu o Ivi Andriću pisao punih sedam godina, a namjerava nastaviti pisati o Andriću, pa je već u pripremi nova knjiga o ovome piscu), postoje i oni koji su skloniji da u svemu tome vide neku bjelosvjetsku "zavjeru". Treba reći da autor svoje kritične objekcije iznosi na krajnje pristojan i objektivan način, uzimajući u obzir sve naše poznate razlike, pa i onu našu sklonost da u svakoj delikatnoj situaciji prakticiramo "narcizam malih razlika", koja se očituje čak i u različito prevedenim naslovima njegove knjige u Zagrebu u odnosu prema Beogradu i Sarajevu.

RASUTO PA SKUPLJENO


Ostaje nejasno kako su Z. Milutinović, ali i neki drugi, u toj biografiji prepoznali autorovo "antisrpstvo": "Ali, znate šta? Martens je Nemac. A vi od Nemca ne možete dobiti srpski pogled na stvari. Ja i ne mislim da to treba, ali dobro je da se napravi ravnoteža nemačkih predrasuda i onog što jeste. Martens je, ja to govorim sa akademskim respektom, morao da prodre više, da razume zašto je Andrić bio Jugosloven, Hrvat po rođenju ali Srbin po opredeljenju, to je bilo važno i morao je da dâ odgovor zašto je Andrić hteo da bude Srbin" (A. Jerkov) [5].

Svi drugi diskursi, i oni bošnjački, i oni njemački, nisu vrijedni pozornosti, jedino što vrijedi isključivo je srpski diskurs o Andriću [6], koji je jedini operiran od bilo kakvog partikularnog nacionalizma. On jedini u Andriću prepoznaje "jugoslovensku" dimenziju, jer Andrić je cijeli život bio "politički i kulturni Jugosloven"! I upravo je zbog tih razloga bilo važno osporiti članstvo Andrića u JRZ-u, pismo Draži Mihailoviću… Naime, te činjenice dovode u sumnju Andrićevo postojano "jugoslovenstvo".

Upravo zbog toga M. Martens morao je nakon prvih (negativnih) recepcija njegove knjige o Andriću dati seriju intervjua u kojima je pokušao ne samo odgovoriti na (uglavnom neutemeljene) kritike njegova čitanja života i djela ovoga velikog pisca nego i dodatno objasniti neke od nedovoljno objašnjenih dijelova svoje knjige. Stoga treba pohvaliti odluku zagrebačke izdavačke kuće Ljevak što je odlučila sve te naknadne razgovore, dodatna objašnjenja, taj "rasuti teret", skupiti i objaviti u knjizi "San zvan Jugoslavija", s izvrsnim predgovorom N. Lujanovića, vrsnog poznavatelja opusa I. Andrića [7]. I u tom kratkom, ali iznimno sadržajnom predgovoru N. Lujanović inzistira na tezi da su "književnici sami svoja nacija", odnosno da su promašene sve one interpretacije koje se temelje na "političkim i nacionalnim instrumentalizacijama književnosti i književnika" [8].

BEZ PRISTRANOSTI



U ovim se razgovorima, više-manje, recikliraju sva ona "kontroverzna" mjesta iz knjige "Vatra u vatri…", koja se, na ovaj ili onaj način, nisu svidjela pojedinim kritičarima. Kao što smo već spomenuli, najveći dio tih prigovora ne stoji, rezultat su "pogrešnih"/"nelegitimnih" čitanja, kako I. Andrića, ali i M. Martensa. Stoga je Martens u nekoliko razgovora nastalih u povodu knjige morao demantirati neke od svojih kritičara, uputiti ih na poznate činjenice, dokumente vezane uz život i Ive Andrića te na taj način demonstrirati njihovo svemirsko neznanje, pa i neupućenost glede odavno poznatih detalja iz života i djela velikog pisca, ali i demantirati ona mišljenja da su njegovi stavovi o Jugoslaviji a priori negativni.

On ih iznova upućuje da pomnije, sine ira et studio, oliti bez srdžbe i pristranosti, pročitaju njegovu knjigu, pa će se uvjeriti da su njegovi stavovi krajnje izbalansirani, oslobođeni svake pretjerane ideologizacije, pa u tom smislu i stoji ona konstatacija M. Jergovića da je M. Martensu najveći mogući kompliment primjedba da on nešto ne razumije!

Piše: Zlatko Kramarić

Očito da nekim pripadnicima srpske akademske recepcije smeta taj pogled “drugog”, taj pogled “sa strane”, koji možda i nije u svim detaljima neutralan...

”Ljevak” je sve te naknadne razgovore, dodatna objašnjenja, taj “rasuti teret”, skupio i objavio u knjizi ”San zvan Jugoslavija” s izvrsnim predgovorom N. Lujanovića...

Martens je knjigu o Ivi Andriću pisao punih sedam godina, a namjerava nastaviti pisati o Andriću, pa je već u pripremi nova knjiga o tome piscu...

I ovo se mora znati...
[1] Bez obzira na to što je napisao sjajnu knjigu o životu i djelu jednog od najvećih europskih pisaca, onu pravu “popularnost” na ovim prostorima ostvario je tek onda kada je intervjuirao Marka Perkovića Thompsona, poznatog hrvatskog pjevača, koji nije bio baš nešto previše zadovoljan kako je “ispao” u tom razgovoru. Naime, pjevač je smatrao da je novinar bio nekorektan i da je njegove odgovore pogrešno interpretirao.

[2] Nije nevažno reći da se radi o dopisniku Frankfurter Allgemeine Zeitunga/FAZ, jednog od najutjecajnijih europskih dnevnih novina. Također, treba reći da je dugo godina jedan od suvlasnika, urednika i novinara u tom listu bio Johann Georg Reissmuller, podrijetlom sudetski Nijemac. Riječ je o novinaru koji je vrlo rano upozorio njemačku, ali i europsku javnost o pravim uzrocima raspada Jugoslavije - ulazak Slobodana Miloševića u srpsku/jugoslavensku politiku, pretjeranu militarizaciju društva, negativnu ulogu JNA, neriješene ekonomsko-političke probleme, fašizaciju srpskog društva krajem 80-ih godina… Neprijeporan je njegov utjecaj na politiku kancelara H. Kohla i H. D. Genschera, ministra vanjskih poslova. Oni ne samo što su čitali njegove komentare (samo 1990. i 1991. J. G. Reissmuller napisao je više od stotinu glosa, uvodnika, reportaža; bit ću neskroman, u nekima sam i osobno sudjelovao, a objavio je i zgodan komentar o mojem ratnom djelovanju u Osijeku) nego su ih i uvažavali! Ukratko: FAZ je bio institucija i tu su instituciju njemački političari itekako poštovali! Mnogi upravo M. Martensa smatraju “novim Reissmullerom”!?

[3] M. Martensu ne pada na pamet da o Austro-Ugarskoj misli na način kako su o njoj mislili pripadnici Mlade Bosne ili kako se o tom imperiju pisalo u povijesnim udžbenicima u socijalističkoj Jugoslaviji.

[4] A da u hrvatskoj znanosti o književnosti prevladava upravo jedan takav pristup, nedvojbeno dokazuje knjiga K. Nemeca “Gospodar priče. Poetika Ive Andrića”, Školska knjiga, Zagreb, 2016.

[5] Na stranu što baš nisam siguran koliko je ova konstatacija A. Jerkova točna, odnosno na koje se to on dokumente referira kada takvo što apodiktično tvrdi?! Meni se više čini da Andrić nije imao ništa protiv da između ostaloga bude i Srbin, ali na toj mogućnosti nije inzistirao baš toliko koliko misli profesor Jerkov. Konačno, on je itekako pravio distinkciju između nacionalne i književne pripadnosti: “Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, ali koliko sam kao pisac Hrvat, to je drugo pitanje o kom neću da govorim.” I ako su u 20-im godinama Vuk i Njegoš imali utjecaj na formiranje njegovih ideoloških, političkih, pa moguće i nacionalnih, stavova, nismo sigurni da je taj utjecaj u nekim kasnijim vremenima bio toliko bitan. Koliko mi je poznato u onoj poznatoj polemici oko Njegoša u 50-im godinama nije sudjelovao. Ne želim špekulirati oko razloga nesudjelovanja u toj žustroj polemici. Sve to ništa nas ne bi trebalo previše iznenaditi, jer je u jednom periodu života isto tako (o)lako odustao od “hrvatstva”, koje mu je omogućilo ne samo solidno obrazovanje nego i relativno pristojan građanski život. Naime, njegovo daljnje školovanje nakon sarajevske gimnazije ne bi bilo moguće bez stipendije “Napretka”, vjerojatno najvažnije hrvatske institucije u Bosni u 20. stoljeću!

[6] Prije mene na ovu osobinu Z. Milutinovića (upućujem na njegovu knjigu “Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam”, Geopoetika, Beograd, 2018.) upozorio je E. Kazaz: “Mom oponentu je očito veoma stalo da sve što se u Srbiji pisalo o Andriću unaprijed proglasi ideološki nevinim, pa zbog toga i zapada u stupicu da legitimira implicitnu ideologizaciju u Palavestrinom čitanju Andrića i negira postojanje velikosrpske kritike. Pokušao sam mu navesti neke ideološke temelje takve kritike, njen aksiomatski sistem i zaključke, a Milutinović mi traži imena. E, neću da navodim imena, zato što bi to bez detaljne analize kritičkih radova bilo nekorektno, ali aksiomatski sistem te kritike hoću. Ponavljam radi poduke: ‘pod takvom vrstom kritike smatram svako čitanje koje završava zaključkom da je Andrić pisao romane koji su postali srpska nacionalna predanja, gradili srpsku istorijsku svest, govorili o srpskom istorijskom stradanju itd’ (Enver Kazaz, Milutinovićeva kritička mrena, ivanlovrenovic.com). (…) Sad mu dodajem listu aksioma, postupaka i ideoloških naracija: manipuliranje naslovom Andrićeve priče Pismo iz 1920. godine, dovođenje u vezu Andrićeve literature i rata 1992-1995, esencijalizacija mržnje u BiH tokom tog rata na osnovu Andrićeve literature, njegovo pravdanje Andrićevom literaturom, promatranje Andrića isključivo kao srpskog pisca čija literatura gradi srpsku nacionalnu svijest, a ne pisca postimperijalnog stanja jugoslovenskog kulturnog prostora s nesumnjivim jugoslovenskim multikulturalizmom i idejom jugoslovenskog integralizma.”

[7] A da je tomu doista tako, svjedoči i moja recenzija njegove sjajne knjige “U rovovima interpretacije. Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja”, Ljevak, Zagreb, 2020., vidjeti u: Magazinu - Parodija zna biti majka mudrosti, 6. veljače, 2021.

[8] I u svojim tekstovima o “makedonskim temama i dilemama”, posebice onima koji se odnose na 19. i prvu polovinu 20. stoljeća, pokušavam slijediti ovu misao o stvarnoj pripadnosti pojedinih pisaca. I tom prilikom uvijek se sa sjetom sjetim onog austrijskog povjesničara, UlfBrunnbauera, koji kaže da je ponosan što je, u isto vrijeme, pripadnik mlade (nikako mi nije jasno zašto u, manje-više, svim životnim situacijama želimo biti mladi, jedino kada je u pitanju nacija, onda smo nesretni ako ona nije dovoljno stara, bar od stoljeća sedmog) austrijske nacije, ali i dionik jedne velike, srednjoeuropske, kulture, i da ga je baš briga je li sebe Mozart smatrao Austrijancem ili Nijemcem!

Hrvatski utjecaj...
Andrićevi književni početci vezani su uz hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izišle i prve knjige (Ex Ponto, 1918.; Nemiri, 1920.), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. God. 1920. objavljuje pripovijetku Put Alije Đerzeleza pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač: dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) sa sižeima iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran narativni govor. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvativši njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernomu učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze. Premda je time sam demonstrirao distinktivnost hrvatskog i srpskog standarda na stilskoj i leksičkoj razini, prvi Andrićevi tekstovi nisu jedini, ni presudan, kriterij participacije njegova djela u hrvatskoj kulturi. Jedinstveno u svojem poetičkom, pa i ideološkome, razvojnom sklopu, ono u cjelini sadržava jezične i stilske, ali i tematske te filozofske sastavnice hrvatske baštine... (enciklopedija.hr)

Možda ste propustili...

SJEĆANJA U SJENI KORONE: SJEVERNA MAKEDONIJA

Zemlja starija od povijesti

PROF. DR. SC. DARKO DUKOVSKI ODSJEK ZA POVIJEST FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI

Većina novih stranaka više su pokreti nego stranke

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: TELAŠĆICA I DUGI OTOK

Posljednja održiva oaza

2

KRALJICA TURBOFOLKA

Mnogi bi rado zaboravili da je Arkanova udovica simbol rata

3

TREĆE POLITIČKE OPCIJE (I)

Kratki rok trajanja i brzo izgaranje